Sveti Stefan, simbol turističke Crne Gore

O Svetom Stefanu, dobitniku “turističkog Oskara”, njegovoj neprolaznoj vrijednosti i značaju za Crnu Goru, prošlim i aktuelnim izazovima, koji nijesu uspjeli da ga izbrišu sa mape prepoznatljivijih simbola svjetskog i crnogorskog turizma, razgovarali smo sa jednim od najcjenjenijih jugoslovenskih i crnogorskih turističkih privrednika, Brankom – Dikijem Kažanegrom.

Ono što je Pariz za Francusku, Rim za Italiju, New York za Ameriku ili Dubrovnik za Hrvatsku, to je Sveti Stefan za Crnu Goru. Mi nemamo Ajfelovu kulu, Koloseum, niti Kip slobode ali imamo prirodu, i imamo nas. Možda je i jednog i drugog juče bilo više nego danas, a sjutra će ga biti manje, ali činjenica je da postoje rijetki izvorni tragovi tog jedinstva, koji svijetu vremenom postanu prepoznatljiviji simboli države u kojoj se nalaze, više nego što je ona sama. Naravno, status zajedničke kuće nije time ugrožen, naprotiv, osnažen je moćnim mehanizmom promocije u moru jake konkurencije, pod uslovom da to razumiju oni koji odlučuju i oni koji ih biraju.

Naš sagovornik je čovjek jasnog i čvrstog stava iza kojeg su decenije obrazovanja, rada i posvećenosti unaprjeđenju turizma u Crnoj Gori.

Radni vijek počeo je u HTP „Sveti Stefan“ 1968. godine odakle sa mjesta direktora 1972. godine odlazi u SAD kao stipendista Fulbrajtove fondacije. Postdiplomske studije iz marketinga u turizmu završio je na Michigan State University. Nakon povratka u Sveti Stefan bio je pomoćnik direktora za marketing u HTP „Montenegroturist“. Karijeru nastavlja u ljubljanskom Kompasu a od 1982. godine je bio direktor Montenegroexpressa. Početkom devedesetih prelazi u privatni sektor i bavi se agencijskim poslovima, sve do penzionisanja.

Ono što je Pariz za Francusku, Rim za Italiju, New York za Ameriku ili Dubrovnik za Hrvatsku, to je Sveti Stefan za Crnu Goru. Mi nemamo Ajfelovu kulu, Koloseum, niti Kip slobode ali imamo prirodu, i imamo nas. Možda je i jednog i drugog juče bilo više nego danas, a sjutra će ga biti manje, ali činjenica je da postoje rijetki izvorni tragovi tog jedinstva, koji svijetu vremenom postanu prepoznatljiviji simboli države u kojoj se nalaze, više nego što je ona sama. Naravno, status zajedničke kuće nije time ugrožen, naprotiv, osnažen je moćnim mehanizmom promocije u moru jake konkurencije, pod uslovom da to razumiju oni koji odlučuju i oni koji ih biraju.

O Svetom Stefanu, dobitniku “turističkog Oskara”, njegovoj neprolaznoj vrijednosti i značaju za Crnu Goru, prošlim i aktuelnim izazovima, koji nijesu uspjeli da ga izbrišu sa mape prepoznatljivijih simbola svjetskog  i crnogorskog turizma, razgovarali smo sa jednim od najcjenjenijih jugoslovenskih i crnogorskih turističkih privrednika, Brankom – Dikijem Kažanegrom.

Naš sagovornik je čovjek jasnog i čvrstog stava iza kojeg su decenije obrazovanja, rada i posvećenosti unaprjeđenju turizma u Crnoj Gori.

Radni vijek počeo je u HTP „Sveti Stefan“ 1968. godine odakle sa mjesta direktora 1972. godine odlazi u SAD kao stipendista Fulbrajtove fondacije. Postdiplomske studije iz marketinga u turizmu završio je na Michigan State University. Nakon povratka u Sveti Stefan bio je  pomoćnik direktora za marketing u HTP „Montenegroturist“. Karijeru nastavlja u ljubljanskom Kompasu a od 1982. godine je bio direktor Montenegroexpressa. Početkom devedesetih prelazi u privatni sektor i bavi se agencijskim poslovima, sve do penzionisanja.

Argument: Kako je izgledao crnogorski turizam prije i nakon uključivanja Svetog Stefana u njegovu ponudu?

Kažanegra : Bilo je turizma u Crnoj Gori i prije Svetog Stefana, ali je to, sa izuzetkom Dubrovnika, na prostoru južnog Jadrana, bio turizam real-socijalističkog sindikalnog tipa. 

Osim par hotela na primorju sve ostalo su bila odmarališta i kampovi. Tek pretvaranjem dvorca Miločer u hotel i otvaranjem Svetog Stefana počinje se razmišljati o turizmu kao privrednoj djelatnosti, koja može značajnije doprinijeti ekonomskom razvoju Crne Gore, i ne samo Crne Gore. 

Odmah po otvaranju početkom 60tih godina Sveti Stefan je postao neizostavni sadržaj svih štampanih turističkih vodiča u našoj državi, pa i u svijetu. Ubrzo zatim na Sveti Stefan su počela da dolaze poznata imena iz svijeta politike, filma, književnosti, biznisa i sporta. Skoro da nije bilo sedmice u kojoj na „Svecu“, kako smo ga mi iz milošte zvali, nije bilo nekog iz tada čuvene publikacije „Who is who in the World„

Argument : Da li je bilo teško postići konsenzus, prvenstveno sa Paštrovićima, čije istorijsko sjedište i centar je nekada bio Sveti Stefan, i donijeti odluku da se transformiše u hotel?

Kažanegra : Sveti Stefan nije izgrađen da bi se u njemu udobno živjelo već da bi se u njega bježalo i sklanjalo od neprijatelja. Bio je mjesto od pravde gdje je zasijedala paštrovska Bankada.

U toku II svjetskog rata okupator ga je koristio kao zatvor, a nakon rata, u vrijeme info biroa kao radni logor. Dosta kuća je bilo napušteno i samo osam porodica je koristilo svoje kuće za stanovanje.

Prva ideja tadašnjeg crnogorskog rukovodstva je bila da se iskoriste politički zatvorenici i da se porušene i zapuštene kuće obnove, da bi mogle da se koriste kao neka vrsta umjetničke kolonije.

Prilikom boravka u dvorcu Miločer, koji je tada korišćen kao odmaralište za visoke funkcionere, Edvard Kardelj – praktični Slovenac, gledajući na Sveti Stefan predložio je da umjesto umjetničke kolonije bude hotel. Paštrovići su to zdušno prihvatili vidjevši u tome mogućnost za zaposlenje.

Porodicama koje su živjele u Gradu izgrađene su nove kuće na obali, za to vrijeme veoma luksuzne, a koje i danas koriste domaćini i njihovi gosti. Crkvi je dozvoljeno da svoje objekte nesmetano koristi.

Argument : Je li u tradicionalnoj Crnoj Gori to bio veliki izazov, i možemo li konstatovati da je upravo nastanak turističkog brenda “Sveti Stefan” bio i svojevrsna kulturološka prekretnica?

Kažanegra : Pretvaranje Svetog Stefana u Grad hotel bio je uspješan projekat. Država je dobila vrhunski brend koji je ubrzo uvršten među vodeće hotele u svijetu. Mještani Paštrovići su dobili posao i mogućnost da se školuju i usavršavaju, u zemlji i inostranstvu. Već krajem 60tih godina preko devedeset odsto rukovodećeg i stručnog kadra činilo je domicilno stanovništvo.

Mi koji smo tamo radili, kao i naše porodice, doživljavali smo ga kao naš grad, što je on zapravo i bio jer nas je nekada branio, a sada i hranio. Niko nam nije crtao mape i staze kuda i kako možemo da mu pristupimo, i to samo do kapije.

Otvaranje Svetog Stefana je bio kulturološki šok. Preko noći smo iz soc-realizma „uskočili“ u jet set. Na parkingu, pored par fića, osvanuli su kadilaci, ferariji, poršei i rols-rojsovi. Na plaži bikiniji, a na terasi smokinzi, balske haljine i dijamanti, mirisi skupih parfema i kubanskih tompusa. Nije prošlo mnogo vremena, a suknje su skraćene do iznad koljena, borosane su zamjenjene sandalama na štiklu, pantalone farmerkama a gomače šimi cipelama.

Argument : Šta je tada, ne samo u domaćoj nego i u međunarodnoj javnosti, značilo raditi u hotelu „Sveti Stefan“?

Kažanegra : Raditi na Svetom Stefanu je bila privilegija. Bio je to prozor u veliki svijet. Moj kum, pokojni Ljubo Anđus, tada šef recepcije, i ja smo službeno bili u Berlinu kad su tadašnje Crvene Brigade kidnapovale jednog čuvenog biznismena i aerodrom je bio blokiran. Svi su bili kontrolisani i grubo pretresani od specijalaca.

Međutim, kad je oficir uzeo naše pasoše pogledao nas je i samo rekao: Sveti Stefan, nakon čega nas je pustio da prođemo bez pretresa.

Argument : Kakva je bila sudbina “Sveca” kasnije, u burnim istorijskim previranjima na Balkanu?

Kažanegra : Prva i najveća žrtva ekonomskih sankcija početkom 90tih bio je upravo Sveti Stefan. Kada je izgubio goste, koji su bili sastavni dio njegove slave, počeo je da gubi sjaj. Najviše je tome doprinio čuveni Gazda Jezda koji ga je pretvorio u stjecište „elite“ nove generacije. Od toga se, nažalost, Sveti Stefan nije mogao oporaviti.

Ukidanjem sankcija počeli smo se kao destinacija polako vraćati na turističko tržište, ali sada ne na zapadno- evropsko i američko, odakle su nekada bili gosti Svetog Stefana, već na tržišta Rusije i istočne Evrope kojima Sveti Stefan nije značio mnogo.

Budvanska rivijera, kao i cijeli crnogorski turizam, nije imao dovoljno kapitala da uloži u obnovu Svetog Stefana, pa se počeo tražiti partner da to učini.

Na kraju je izabran „Aman“ – svjetski brend, ali po meni nekompatibilan sa konceptom Svetog Stefana, zbog njihove precizno definisane poslovne politike u kojoj gost i privatnost gosta imaju prioritet nad eksluzivitetom lokaliteta na kojem se hotel nalazi.

Sveti Stefan je nerazdvojni dio naše istorije, kulture i tradicije. Ako su ga htjeli bez Paštrovića i našeg naroda koji mu je davao dušu, mogli su da ga kopiraju i izgrade na nekoj hridi kojih ima toliko na Jadranu. Ovako su ga samo amputirali, a Sveti Stefan je postao brend baš zato jer je bio otvoren i viđen.

Kao turista sam u Americi obišao Bijelu kuću, u Engelskoj Vindzor i Bakingemsku palatu, a naš Sveti Stefan čijoj sam slavi makar i trunku doprinio, danas ne mogu. Mogla su i moja djeca ranije, ali moji unuci nažalost ne.

Argument : Saopšteno je da je dogovor sa zakupcem postignut i da će Sveti Stefan nastaviti svoju misiju ovoga ljeta, u godini kada Crna Gora obilježava 20 godina od obnove nezavisnosti. Vaš stav o višegodišnjoj pasivnosti dobitnika najprestižnijeg globalnog turističkog priznanja “Zlatna jabuka”, i o konačnoj odluci i ugovoru o poravnanju između Vlade i zakupca hotela “Sveti Stefan” i “Vile Miločer”?

Kažanegra : Tužno izgleda Sveti Stefan sa zatvorenim škurama, kao da je, što bi rekli po naški – počinuo. Imam utisak, a volio bih da me vara, da je glavni interes zakupcima bio ne Sveti Stefan već mogućnost gradnje za tržište u Miločerskom parku. Kad je ta mogućnost dovedena u pitanje prestao je i interes zakupca za Sveti Stefan, i samo je tražen razlog da se izađe iz posla, sa što većom finansijskom odštetom.

Stavljen je katanac na vrata Svetog Stefana i pokrenut arbitražni spor za ogromnu naknadu štete.

Šta se sada dešava – ne znam, pregovori su tajni i bojim se da ne ispadne opet nešto „dobro“, ali samo za mali broj privilegovanih.

Sveti Stefan je za uključene u ovaj projekat samo biznis. Za nas Paštroviće to je pitanje identiteta, jednog od osnovnih garantovanih ljudskih prava, i to se moralo, i mora uzeti u obzir.

Argument : U međuvremenu je najavljena zabrana gradnje u Miločerskom parku, izuzev već predviđene i ranije odobrene, i njegovo proglašenje zaštićenim kulturnim dobrom, što su godinama tražili mještani.

Ako se prisjetimo da je “Aman” bio prvi veliki inostrani brend koji je stigao u Crnu Goru 2007. godine, da li bi njegov odlazak prije isteka ugovorom predviđenog roka, mogao biti nepovoljan za imidž Crne Gore?

Kažanegra : Kada je u pitanju Aman tu nema dileme, to je svjetski brend, ali treba razjasniti stvari, on nije zakupac Svetog Stefana. Pretpostavljam da zakupac ugovara sa njima samo hotelski menadžment i da Aman nema bilo kakve veze sa gradnjom u Miločerskom parku. Logično zaključujem da je zakupac a ne Aman odlučio da stavi katanac.

Poslije rekonstrukcije od strane zakupca i po otvaranju Svetog Stefana jedan od direktora Amana pozvao je nas nekoliko bivših rukovodilaca na večeru. Ja sam ga pitao zašto je u svim njihovim propagandnim porukama prvo Aman a potom Sveti Stefan i Crna Gora. Odgovorio je: „Aman je veći brend.“

Ja sam tad rekao, a i danas to mislim, da je Sveti Stefan veći, i za Crnu Goru značajniji brend. Rekao sam da je to kao kada bi na dodjeli Oskara bilo važnije ime brenda haljine koju nosi dobitnica Oskara, nego li njeno ime.

Podrazumijeva se da bi eventualni odlazak Amana iz Crne Gore imao neke negativne posljedice, ali bi Sveti Stefan ostao.

 Argument : Sveti Stefan kao moćan alat za promociju Crne Gore?

Kažanegra : Sveti Stefan je godinama bio lider našeg turizma. Tada je to bio državni projekat, i po mom mišljenju to bi morao opet da bude. Ni svi Alabari ni sva građevinska industrija ga ne može napraviti ni novijim ni boljim.

Sveti Stefan treba da bude ono što je uvijek i bio – flagship crnogorskog turizma. Sve najbolje što Crna Gora ima treba tamo predstaviti. Treba ga, kao nekad, otvoriti za svijet, a ne samo za mali broj odabranih. Tek tada će svi u Crnoj Gori, a posebno crnogorski turizam imati koristi. Ne treba ga pokrivati drugim brendom. On je sam po sebi bio, i ostao brend. Zar bi, da nije tako, ugostio nebrojeno slavnih ličnosti i dobio tolika priznanja koristeći samo domaće znanje i sredstva.

Argument : Bogato iskustvo i rezultati tokom višedecenijskog rada u turizmu čine Vas relevantnim za ocjenu aktuelne situacije u toj privrednoj djelatnosti u Crnoj Gori?

Kažanegra : Od kada sam diplomirao 1968. godine pa do danas sam u turizmu. Počeo sam misleći da ću to raditi dok ne dođe nešto bolje, i to do sada nije došlo. Već par godina nisam aktivno uključen, pa sam i svojoj djeci i kolegama iz firme neobavezni savjetnik.

Dok sam bio aktivan zalagao sam se da Crna Gora, s obzirom na značaj turizma, treba ministarstvo turizma. Sad vidim da sam griješio. Crna Gora treba turističku vladu.

Izvor: argumentsasvetlanom.me / RTV Budva /Autor::A.