Na kafi sa Markom Šekularcem: Sindikat koji je na strani poslodavca ne treba da postoji

Šekularac je 1992. godine bio predsjednik Sindikata Bara, deset godina predsjednik   opštinskog sindikalnog povjereništva, sekretar u opštinskom sindikatu, član vijeća sindikata, portparol u Savezu samostalnih sindikata, a 2010. godine je iz Luke Bar pošao u prevremenu penziju.

– Bio sam i portparol u Savezu sindikata, koliko se sjećam 2004. godine, ali jednog trenutka i kolateral, jer sam poštovao odluku vijeća da prikupimo poptise za generalni štrajk u Crnoj Gori. Imao sam saglasnost ondašnjeg predsjednika Danila Popovića da promovišem tu odluku vijeća da idemo u generalni štrajk. Dao sam tu izjavu za medije. Međutim, mene Popović nije obavijestio da je on nastavio navodne razgovore, u šta ja sumnjam, sa ondašnjim ministrom rada i socijalnog staranja u kasnim popodnevnim satima. I normalno, mi smo se sukobili jer me je morao kao portparola obavijestiti da ne idem u javnost, da će biti generalni štrajk, i ja sam podnio ostavku. Tada sam završio rad u sindikatu Crne Gore, a ostao sam još sekretar opštinskog povjereništva. Posle sam se vratio da radim u Luku Bar i otišao sam u prijevremenu penziju 2010. godine, jer mi je svega bilo dosta. Od tada više nisam aktivan u sindikatu, a pratim dešavanja u njemu.  

Prema njegovom mišljenju, sindikalni pokret u Crnoj Gori počinje da jača, i to od formiranja Unije slobodnih sindikata.

– Pokušali su da se odvoje od državnog aparata. Pratim i vidim da podržavaju i misaono rade, i sve gdje ima problema rade da pomognu zaposlenim da ostvare svoja prava kroz Zakon o radu, štrajku, o penzijsko invalidskom osiguranju…

Mišljenja ja da je situacija u Crnoj Gori, što se tiče položaja radnika i sindiklanog pokreta, veoma ozbiljna.

Šekularac se osvrnuo i na poslednja dešavanja koja se tiču zahtjeva za povećanjem zarada.

– Ima dosta granskih sindikata koji traže ono što im pripada. Mi smo svi pratili predizbornu kampanju pred prethodne parlmentrne izbore, i svi su se kleli kad oni dođu biće pravna država i socijalno pravedna. Obećavali su stvaranje reformi, kao i nove vrijednosti. Međutim, sva ta obećanja kad se dohvate državnog novčanika zaboravljaju se – kaže on i dodaje:

– Prva stepenica za ostvarivanje pravne države bila je upravo da se poštuje potpisani granski kolektivni ugovor u prosvjeti, i potpisali su da će biti povećanje u prosvjeti za ovu godinu 10 odsto. Neko se vadi i kaže „potpisala je prva Vladaˮ. Ne može to tako da se govori. Sve što je potpisala Vlada koja u tom trenutku predstavlja državu mora da se poštuje. To se moralo ispoštovati bez sve sadašnje galame po Crnoj Gori. Sad su počeli da dijele sindikat, roditelji kažu djeca ispaštaju. No, djecu treba učiti i borbi za život. Ako je ovo borba prosvetnih radnika za svoje dostojanstvo, neka to malo dijete, mali đak ili đak u srednjoj školi ili student shvate da će doći vrijeme da se i on bori.

Kad je u pitanju povećanje penzija, ocjenjuje da se to radi trenutno i da se daju određena sredstva kako bi se utišala politička situacija.

– Hajde obećano je povećanje penzija jer ima penzionera koji su stvarno u krizi. Ali ne može biti da su 70.000 penzionera koji imaju ispod 450 eura penziju oni svi u krizi. Meni je drago što se pevećala penzija. Međutim, recimo koliko se ljudi prijavi na biro kad se traže prekvalifikacije za rad u turizmu, kao najosnovnijoj privrednoj grani u Crnoj Gori? Niko neće, a zašto? Zato što malo dobija od države, zato što je na birou i po osnovu tehnološkog viška, ide mu radni staž, a ne zna da je to mali doprinos za radni sta. I u pitanju je pola tih mladih ljudi. Radili u sivoj zoni, pa su tamo još nešto imali i dodavali onome što imaju od države, i onda se nisu javljali ni za poslove u turizmu. To je  za mene tipičan primjer diskriminacije.

Šekularac kaže da ima svoj stav i o tranziciji, odnosno privatizaciji.

– Ako se neko sjeća, a ima takvih dosta, kad je donošen Zakon o privatizaciji tamo su tri osnovna elementa naborjana. Da bude transparentna, odnosno da je svako upoznat kako se to radi, da bude brza, da se ništa ne krije i da bude u interesu novog razvoja, ulaganja u novu vrijednost, odnosno stvaranja profitabilnijih privrednih društava. Od ta tri uslova za privatizaciju nijedan se nije ispunio. Danas nažalost na sceni imamo one koji brane privatizaciju i govore da je uspjela, a mnogo više je onih koji kažu da nije. Ja sam među njima. Ona nije bila privatizacija po pravilima, već po nekim tajnim ugovorima po nekim uredbama koje je ad-hok donosila Vlada u datom momentu. Sve firme koje su privatizovane su na kraju otišle u stečaj ili zatvorene. Pokušali su da nešto urade sa vaučerskom privatizacijom za 3.500 radnika, odnosno građana, preduzeća Luka Bar, Primorka, Izbor… Ko je uložio vaučere u ova preduzeća danas nema divedente.

Kako dodaje, Rumijatrans nije bila u toj vaučerskoj privatizaciji imovine jer je ona prije reći ću bila „proćerdanaˮ. Privatizovana je i evo vidi se gdje je danas. Sad je tu goli asfalt gdje je nekad bila njena upravna zgrada. To je rezultat privatizacije. Neko će reći kupio je pa može da radi što hoće. Jeste kupio, ali da li je on po ugovoru koji je opet bio tajan, ispunio njegove uslove? Da ih je ispunjavao oni bi morali da rade, da stvaraju novu vrijednost. No, njega izgleda niko nije pritiskao da uloži u preduzeće. A znamo da je  2005. godine ovo preduzeće otišlo u stečaj, odnosno u likvidaciju. Tada su radnici dobili po 2.900 eura. A da su štrajkovali deset dana, što sam im ja predlagao, dobili bi po 10.000, odnosno da su štrajkovali 20 dana dobili bi po 20.000 eura. Gazdovala je „Vektraˮ, a svi mi znamo što je ova firma uradila od Herceg Novog do Pljevalja, Dragan Brkovića treba proglasiti „nacionalnim junakomˮ. U toj privatizaciji se nije snašla ni opština ni država.

On je mišljenja da bi ova sadašnja Vlast trebala da sjedne i dobro razmisli kako dalje.

– Plašim se da mi polako ne klizimo u vjersku državu. Samo je priča da se reguliše crkva. Ne ono što je bitno za građanine, da budu ekonomski jaki. Dok je god socijalna situacija teška, lako je podjele napraviti među građanima. Sada se prave namjerno plašim se.  Plašim se da gubimo sekularnu i građansku državu i da je najbitnija crkva. Ona ima svoje mjesto kod građana i ulogu, ali država je nešto drugo. Pravda za sve i sva priča bi bila završena – kaže Marko Šekularac.