Kako nastaje najbolje vino, a kako se osvaja najveće svjetsko tržište?

Biljana Dabić 15.02.2023 12:37

Najbolje vino  na XXV Festivalu vina i ukljeve ima Budimir Miranović iz Donjih Kokota, po ocjeni žirija. Kako proizvesti kvalitetno vino, o novinama u proizvodinji vina u Crnoj Gori, tradiciji… u razgovoru za Primorski portal, Miranović priča  i kako je došao na ideju da za kinesko tržište proizvede vino “Valter”.

–Vino se pravi 365 dana u godini, i u vinogradu i u podrumu. Ne može se dobro vino napraviti bez ljubavi. Ne treba raditi bez ljubavi. Čovjek poslu prilazi  uz veliku  volju, ako hoće rezultat.  Ja nekad jedva čekam da svane, da u zoru odem u vinograd. Pogotovo u periodu  cvjetanja vinograda. Taj miris  ne može da napravi čovjek, samo priroda, vinova loza. Niko ne zna šta je adrenalin, dok ne počne da se bavi vinogradarstvom i vinarstvom. Moja žena kaže da imam energiju, a ja kažem da sam realan čovjek, realno sagledavam stvari. Sve što je realno ostvarljivo je, sve što  nije ostvarljivo stvara  nervozu i nezadovoljstvo. Radim manje projekte. Nisam u godinama za biznis i karijeru, ali jesam u godinama da živim lijepo. Život jeste  lijep, i mnogo kraći nego što ljudi misle te zato treba živjeti uz ono što nas čini srećnim. A,  sreću nosimo u sebi, kaže Miranović iz Donjih Kokota.

-Donji Kokoti su za Crnu Goru što je Toskana za Italiju. Nisam ni veliki vinar, ni vinogradar, ali od malena sam se bavio vinogradarstvom:  vranacem, kratošijom, krstačem, našim  autohtonim sortama, pa  sam io vinograde proširio  introdukovanim: kabernet, sovinjon, merlo, prošle godine i plavac mali,  prvi u Crnoj Gori. Prošle godine sam posadio i sanđoveze. Donio sam na ušće Sitnice i Morače, u moje Donje Kokote ukuse  i Korčule i Italije, Francuske… Praviću uskoro čuveno vino Kjanti, od sanđovezea i sorte kanajolo, jer želim da dam doprinos,  promovišem Crnu Goru. Crna Gora je dragulj koji mi moramo da njegujemo, prije svega da nosimo u srcu, da ostavljamo našim pokolenjima, a stanemo rame uz rame sa Italijom, Francuskom, Portugalom… Ovo što Crna Gora ima na malom prostoru, malo gdje ćete naći – more, kontinentalni dio, o planinama i našim lijepim jezerima da ne govorimo, uz sve  tradicionalno crnogorsko gostoprimstvo, koje tjera čovjeka da se ponovo vrati, ističe Miranović..

Smisao za promociju, plasman i marketing,  Miranović je potvrdio proizvodnjom vina za koje je unaprijed znao da mu Kinezi neće odoljeti, jer nosi naziv „Valter“ ko čuvenom junaku iz filma „Valter brani Sarajevo“ koji je i danas najuspješniji promoter Balkana u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta.

-Da, vino „Valter“ išlo je na kinesko tržište.  Kinezi  film „Valter“ gledaju po nekoliko puta. Za njih je to kultni film evo već 50 godina. Stekao sam prijatelje zahvaljujući  vinu i sportu.  Imam stadion u Kokotima, i preko spota su mi dolazili Kinezi. Napravili smo višestruki ugođaj. Malo mašte, praktičnosti i želje da se ljudima ugodi. Imam oko 1000 čokota, to je mali vinograd, mala vinarija, nekih 1000 do 1500 litara vina godišnje. Nemam problem sa prodajom. Takođe, mam veliku rodbinu i ljude koji cijene i znaju šta je vino.  Imamo vino Hedonista, to je čisti širaz, roze Princezu, od naše autohtone sorte kratošija i kabernet sovinjon, Istarska malvazija, koju sam prvi proizveo u Crnoj Gori. Boem  – kupaž širaza, kaberneta i sovinjona, i moje prvo vino Sveti Nikola, od sorti vranac i kratošija, objašnjava sagovornik primorskog portala ističući da je posebno srećan jer se nastavlja loza Miranovića, i  nagradu u Virpazaru za najbolje vino na jubilarnom 25. Festivalu vina i ukljeva primio unuk Jakov.

-Bogatstvo je u porodici. Imam tri brata i tri sestre,  najmlađi sam sin. Od nas sedmoro, ima nas najužih 64 i to je bogatstvo, porodica me ispunjava. Tu su moja supruga, sin i snaha, ali glavni je Jakov Miranović koji kad god dođe kaže – Deda, imamo puno posla u vinogradu. Treba da prskamo i frezujemo. Iz ljubavi prema našem Jakovu napravio sam  lozovu rakiju „JAKOV“.  Za vino vrlo su bitni degustatori,  brat i zet su dobri degustatori, oni  danas degustiraju, a sjutra daju ocjenu. Takođe,  uvažavam i mišljenje bratanića, koji stasava u ozbiljnog degustatora. Pored toga što treba voditi računa o tehnologiji, važni su i objektivni  degustatori, a svima nam je cilj isti da naše vino bude što bolje.  Vinari treba da se organizuju, da se radi na brendnu crnogorskom. Plantaže 13. Jul, kao nosioci vinarstva i vinoigradarstva, treba da daju najveći doprinos. Tu je i Biotehnički fakultet, Danijela Raičević i Radmila Pajović Šćepanović su dvije sjajne profesorice, koje su mi dale vjetar u leđa. Struka je vrla bitna, nauka je mnogo napredovala i nadam se da ću ovo mog života što je ostalo upamtiti po vinima iz Donjih Kokota, navodi Miranović i podsjeća: „Najveći zasadi vinograda 1949. godine bili su u Donjim Kokotima. Zemljoradnička zadruga 13. Jul  – Donji Kokoti posadila je preko 20 hektara vinograda. Međutim, zadruge su ugašene,  posao su  nastavile Plantaže“.

– Vino je kao ljudi. Teško je odvajati  ljude i vino, svako ima svoju specifičnost, želje, očekivanja…potrudim se da za svakog bude po nešto. Jedno vino ne može da zadovolji ukuse svih, pa ne može ni jedan vinar. Kažu ko odliva dobra vina, ima i dobre prijatelje, mišljenja je Miranović a da ima dobra vina potvrđuju nagrade koje nije dobijao samo u Grnoj Gori već i zlata u zemljama regiona.

Danas poznati vinar, od ranije čovjek iz svijeta sporta, a naljepša sjećanja su po školi fudbala „Bubamara“

-Bio sam predsjednik Sportskog društva CRBC, izvršni direktor Budućnosti, sekretar za kulturu i sport… imam fudbalski stadion. Ponosan na školu fudbala Bubamara, besplatnu  školu fudbala  u Crnoj Gori u kojoj  djeca ništa nisu plaćala, ni članarinu, ni opremu, ni rekvizite, a bili smo prvaci Crne Gore, gostovali u Francuskoj, Italiji, Grčkoj, bratskoj Srbiji i bratskoj Hrvatskoj, u Splitu svake godine. Tako da je to ne samo djecu ispunjavalo, nego i nas koji smo rukovodilo tom školom. Od njih su stasali reprezentativci, kao što je Risto Radunović, Uroš Đuranović… Neki su sad ljekari, ekonomisti, pravnici…

Zdravlje je na prvom mjestu, škola, pa sport, zaključuje Budimir Miranović