Pletenje kao izvor prihoda, ali i smirenja: U Katarininoj radionici nastaju unikatna odjeća i igračke
Ljubav prema pletenju naslijeđenu od majke, talenat za stvaranje ručnog rada i kreativnost – sve to uvezala je Katarina Ristić, u čijoj radionici četiri para ruku stvaraju jedinstvene pletene igračke, torbe i odjevne predmete. U barskom naselju Polje, u neobičnom „izlogu“ smještenom tik uz ogradu porodičnog imanja, Katarina izlaže predmete koje stvara zajedno sa svojom majkom i dvije sestre.
Pletenje, heklanje, vezenje goblena bili su dio svakodnevice naših majki, baka… Moderno vrijeme je, čini se, u svakom segmentu života donijelo i brzinu, pa su one tehnike koje zahtjevaju sporiji proces, postale, nažalost, uglavnom samo dio sjećanja naših pretkinja. Katarina je jedna od onih koja stari zanat pletenja brižno čuva.
„Sve što znam o pletenju naučila sam od svoje mame. Majka nas je prehranila time“, kaže u razgovoru za Primorski portal Katarina Ristić, koja je u Bar došla da živi sa Kosova, iz Gračanice.
Dnevno naša sagovornica zna da provede i do 7 sati pleteći. U bogatom asortimanu su različite pletene igračke, odjeća u nijansama za svačiji ukus , kompletići za djevojčice, suknje, pončo, haljinice… Novih ideja nikad ne nedostaje.
„U trenutku vidim neki predmet i ja ga stvorim u vunici. Nekad na Pinterestu ili internetu vidim neki predmet i uradim nešto slično, uz ‘moj pečat’“, kaže Katarina.
Pred neobičnim izlogom u Polju ljudi zastanu, slikaju, raspituju se… A osim u svom kućnom dvorištu, ručni rad koji Katarina stvara sa svojom majkom i sestrama može se pogledati i na Instagramu, Fejsbuku, Tik-Toku. Katarinin san je otvaranje kreativne radionice u gradu, gdje će izložiti sve što stvara. U predstojećem periodu, kako ističe, potrudiće se da široj javnosti predstavi svoje proizvode i učešćem na manifestacijama.
„Vidjela sam da i Opština Bar podržava ovakvu vrstu ručnog rada, ali ja nažalost još nemam crnogorske papire“, kaže Katarina.
Naša sagovornica ističe da su ljudi prilično skeptični kada je u pitanju ručni rad i često imaju zamjerke za cijenu.
„Pojedini ljudi smatraju da bi ručni rad trebao manje da se naplaćuje. Mislim da sam ja našla neki balans i da su cijene ‘za svačiji džep’. U svaki od ovih proizvoda uložim mnogo truda i vremena. Jedna recimo vaskršnja kokica košta 15 eura. Neki proizvodi su jeftiniji, neki skuplji“, ističe Katarina.
Kao i mnogi koji se bave ručnim radom u Crnoj Gori, Katarina nailazi sa problemima prilikom nabavke potrebnog materijala.
„Vunica koja ovdje može da se kupi nije dovoljno dobrog kvaliteta. Moj stric živi u Gračanici i on mi šalje. U Baru može da se kupi vunica, ali je dosta skupa i slabog je kvaliteta. Čak može da izazove alergiju kod djece i zato uvijek gledam da biram kvalitetnu vunicu. Recimo, u mede stavljamo i posebno punjenje, da ne bi kod djece došlo do izazivanja alergije“, ističe Katarina.
Za Katarinu ručni rad nije samo izvor prihoda. U momentima kada je posvećena u potpunosti pletenju, pronalazi i mir.
„Dešava mi se da nakon napornog dana na poslu dođem kući i pred očima su mi i cijene i cifre… Skuvam, sjednem, pustim uglavnom oca Predraga Popovića da slušam, ili eventualno neku muziku, uzmem svoju vunicu i pletem. Sa ocem Peđom se ismijem, naučim puno toga i radim neometano. Pletenje me ispunjava. Mislim da i psihički i fizički, pletenje čovjeka smiri. Uvijek govorim – Ko ima problem sa nervozom, treba da uzme da plete. Nijedna tableta čovjeka ne može da smiri kao pletenje“, zaključila je u razgovoru za Primorski portal Katarina Ristić.
