Za Ginisa su radni staž i pređeni kilometri profesionalnog vozača Gojka Bevenje

Za volanom Gojko Bevenja proveo je  54 godine života  i zasigurno je u konkurenciji za Ginisovu knjigu rekorda. Za tihog, tačnog i pažljivog profesionalnog  vozača Gojka Bevenju uz dužinu radnog staža posebno poštovanje je činjenica da nikada nije imao udes, niti prekršaj. Bavio se poslom sa povećanim rizikom  skoro pet i po decenija.

Znao je Bevenja sam voziti i do Turske,  danonoćno drumovima preći preko 1.000 kilometara vremešnim autobusima . Danas za tako duge relacije moraju u autobusu biti dva vozača, i to je, kako kaže sagovornik Primorskog portala, dobra praksa.

Ima razloga da bude ponosan, da je računao  radne  sate to bi bili sedmocifreni brojevi, pređeni kilometri kroz Crnu Goru, region,   Evropu i Aziju su milionske brojke.  

-Nisam sabirao pređenu kilometražu, ali to su milioni kilometara koje sam prešao… Mnogo je dugih maršruta, do Španije,  preko  Turske do Jordana…, mnogo nesprespavanih noći za volanom, ali kad se sve sumira, najvažnije je da sam svakog putnika bezbjedno dovezao do željenog odredišta, priča za Primorski portal profesionlani vozač Gojko Bevenja koji je danas u penziji i živi sa porodicom u Ulcinju.

U “mirovinu” je pošao prije nekoliko godina  svojom voljom u vrijeme kad su vozači izuzetno deficitarno zanimanje.

U razgovoru s povodom, na Međunarodni dan vozača i automehaničara teško je u Crnoj Gori naći boljeg sagovornika od Gojka Bevenje.

 -Za volan sam sjeo u mojoj 21. godini, daleke  ’70 godine u vojsci, u auto jedinici. Vojni rok kao da je odredio moj životni poziv.  Poslije vojske, radio sam u Remontnom zavodu u Hadžićima,  u Sarajevu. Tu sam naučio i savladao zanat   mehaničara. Jedno vrijeme imao sam svoj kamion i  servis, a 1977.  sam položio za  autobus. Kratko, oko dvije godine  vozio sam  u gradskom saobraćaju u Sarajevu, zatim odlazim u Irak.  Vrijeme provedeno u Iraku je za posebnu priču. Tamo  su se zarađivale  velike plate, veliki radovi  su se izvodili, pravili se kanali, vojni objekti  za njihove bombardere…tada su bili u ratu sa Iranom.  Mnogo toga sam doživio. Vozio sam I do Jordana, priča sagovornik  Primorskog  portala.

Posao u pokretu, imao je, kaže Bevenja, mnogo i simpatičnih situacija.

-Od mladosti sam imao brkove, a u Iraku su u to vrijeme voljeli  Sadama Huseina i važilo je neko nepisano pravilo – Ko nema brkove, nije čovjek. Slikao sam se u njihovoj narodnoj nošnji, imao maramu na glavu i u šali su me zvali- Yugo šeik.  Tada sam imao duže   brkove, dugu kosu. Brkovi su bili moj zaštitni znak… I ostali do dan danas, kaže uz osmjeh Gojko Bevenja.

Danas postoje Google mape, mobilni telefoni, navigacije…… ranije samo geografske, ili u boljoj varijanti auto – karte. Kako ste snalazili po bijelosvjetskim drumovima?

-Znali smo se snaći i naći lokaciju bez mapa i navigacije. Nauči se, prođeš, zapamtiš, pitaš… Bio mi je  “desna ruka” i mehaničarski zanat. Druga stvar, pomagalo se na cesti, uvijek se znalo da će neki kolega stati i pomoći. Sad svi žure, niko nikome ne staje. Nisam trčao nigdje, žurio nisam, najvažnije mi je bilo da stignem tamo gdje sam krenuo. Uvijek kažem i mlađim– Ko je stigao, nije zakasnio, kaže Bevenja.

Iz Iraka, gdje je radio godinu i po, Bevenja dolazi  u Crnu Goru i radi u Tari-Cetinje za koju je vozio  redovne autobuske linije.

-Nakon raspada Tare, prešao sam u Solanu u Ulcinju i tu radio 25 godina. Vozio direktora Solane Antona  Kastratija 15 godina, pa direktorku Jelenu Aleksić..  u Solani radila do stečaja.

 Osim volana i osvajanja daljina, Gojka su oduvjek privlačili i izlovi iz dubina. Ribolov je jedan od njegovih hobija, a uspjeh i tu nije izostao. Ulcinjani pamte kada se u Bevenjinoj kalimeri na ušću Port Milene našao neobičan ulov, gof od 27 kilograma. Voli Gojko i da zapjeva.

Ipak, upravljanje volanom je obilježilo dvije trećine života čija iskustva, svjedočanstva, doživljaji  bi mogla biti inspirativni za jako dinamičan dugometražni film  

Prije odlaska u penziju oko decenije je  vozio autobuse uglavnom za  turističke agencije.

-Bilo da sam vozio jednu, ili 51 osobu posvećenost poslu, staloženost su  bili prioritet. Volanom sam upravljao 54 godine.  Nikakvih pehova nisam imao za to vrijeme, nikakvih problema, možda sam u nekim situacijama imao i sreće.  Obišao sam cijelu Evropu i skoro cijelu Aziju – Sirija, Libija, Kuvajt, Jordan, sve sam obišao…. Dobar vozač čuva druge, ali je još veće umjeće sačuvati se od nesavjesnih vozača. Nisu mi trebali zakoni, pravila sam poštovao prije svega zbog odgovornosti prema ljudima čiji životi su u rukama vozača- Ako znam da ću sjutra da idem na put, nikad uveče ne bih kap vina popio. Tako kažem i mojim sinovima, bratanićima, mlađim kolegama, naglašava Bevenja.

Posao vozača nije lak –  velika odgovornost, odricanja, pad koncentarcije za sekundu može biti fatalan po živote učesnika u saobraćaju. Vozači su na putu po kiši, magli, danju, noću a i praznicima.

 Nije lako ni članovima  porodica vozača čije su misli danima i noćima na drumovima. Brige ne fali tokom  čekanja, razmišljanja na ispraćanju, ali je  sreća u dočecima.

-Za sve te godine, nije ni mojoj supruzi Gini bilo lako da ostane kući sama sa četvoro djece iako je to rijetko pokazivala. Naša djeca: Goran, Biljana, Sonja i Nikola su danas odrasli ljudi na koje smo ponosni. Gina je imala i ima pažnje i posvećenosti za sve nas. Ja sam na posao uvijek išao sa voljom.  Sinovi su krenuli mojim putem. Sad ja razmišljam o njima dok se kući ne vrate. Znam koliko je to težak posao, ali posao koji se može raditi samo ako se istinski voli.  

-Ja sam u 75.-toj godini životne dobi. Odgovororan čovjek treba da zna i sam da procjeni kad treba da “povuče ručnu” i prestane da vozi u javnom prevozu, zaključio je Gojko Bevenja uz podsjećanje da je u opisu posla profesionalnih vozača briga o bezbjednosti putnika i prevoznih sredstava.   

Međunarodni dan vozača i mehaničara, 15.januar,   se počeo obilježavati od 1960. godine kada je Josip Broz Tito postao počasni član Saveza vozača Jugoslavije.