Alarm za roditelje agresivno ponašanje djece
Uloga roditelja presudna je kada je u pitanju prevencija i suzbijanje agresivnog i nasilničkog ponašanja kod djece. Ako roditelji primjete bilo koju promjenu u ponašanju svog djeteta, a posebno ispoljavanje agresije, važno je da ga ne negiraju, da ne traže krivca, već da razgovaraju sa djetetom i sa nekim od stručnih saradnika unutar institucija u kojima se dijete školuje, odnosno vaspitava, poručuje u razgovoru za Primorski portal master psiholog Petar Marković.
Osim roditelja, veliku odgovornost nose obrazovne i sve ostale insititucije koje se bave djecom i mladima, podvlači naš sagovornik. U svijetlu nedavnih dešavanja u Baru, sa Markovićem smo razgovarali o tome kako se agresija i nasilničko ponašanje razvijaju kod djece i ko igra najznačajniju preventivnu ulogu.
„Da bismo odredili da li je neko ponašanje agresivno, važno je da definišemo sam pojam agresije. Agresija unutar lingvističkog niza kodiranja polako zauzima Adlerovsku simboliku postavši sinonim za manifestaciju moći i dominacije nad drugim. Sama po sebi riječ ‘agresija’ izvedena iz latinskog značila bi korak ka nečemu, odnosno, aktivnost usmjerena na postizanje određenog cilja. Međutim, kako živimo u društvu u kojem je pojam agresije određen kao negativno djelovanje ljudskog subjekta kroz koje on povrijeđuje drugog u cilju zadovoljenja sopstvene potrebe ili pukog pokazivanja nadmoći kao takve, onda na moć kao i dominaciju možemo posmatrati iz drugačije perspektive“, kaže Marković i pojašnjava da „ako je agresija, odnosno nasilje, demonstracija dominacije i moći, onda ovaj fenomen kod djece možemo posmatrati kao njihovu reakciju na poziciju u kojoj ne postoji jasan izvor moći, podrške i samoodrživosti – poziciju u kojoj se djeca suštinski osjećaju nemoćno, pa posežu ka agresivnim vidovima ponašanja, ne bi li se osjetila sigurnijim, moćnijim i jasnije pozicioniranim u društvenom kontekstu (vršnjaci, škola, porodica itd..)“.
Veliki uticaj na razvoj agresivnog ponašanja ima i njihova svakodnevna zastupljenost u medijima.
„Nasilini sadržaji su nam dostupni kroz medije koji su dio naše svakodnevice, pa tako djeci, a i odraslima polako ovakvi vidovi ponašanja postaju „normalni“, uobičajeni i aproksimalni dio realnosti ispred koje se osjećamo sve više rezignirani. Način na koji mediji izvještavaju o nasilju najčešće čini da se djeca identifikuju sa „junacima“ (počiniocima -„zlikovcima“ čije reprezentacije kroz književnost i film gotovo nikad ne bivaju tužne, ne pate i ne zauzimaju uvreženu prezentaciju nemoći) ili im ovaj vid izvještavanja u kojem se najčešće ne govori o kaznama, navode se slikoviti opisi nasilja, prikazuju video sadržaji koji čine da se nasilno ponašanje normalizuje i nerijetko preuzme kao model u cilju zadovoljenja sopstvenih potvrda, demonstraciji moći ili uklapanju u društvo i „novu realnost““, objašnjava Marković.
Roditelj, prema mišljenju našeg sagovornika, igra presudnu ulogu u prevenciji razvoja agresije kod djece.
„Uloga roditelja je uloga objekta ljubavi, tj. onaj model kroz koji se ljubav uči, prima, percipira, daje i produkuje. Roditelj je model u odnosu na kojeg će se usvajati odnos prema drugom, svijetu, vrijednostima. Roditelji koji ne pričaju o konfliktima, čije dijete nikada nije vidjelo da se u nečemu ne slažu, teško da može naučiti da neslaganja postoje, može ih osjetiti, ali teško usvojiti model na osnovu kojeg će kasnije riješiti situacije u kojima se pojavljuje konflikt. Sa druge strane, roditelji koju su na nasilni način naučili da riješavaju konflikte, djeci služe kao model po čijem obrascu treba pristupati konfliktima“, objašnjava Marković.
Čak i ako dijete ne želi da „rješava“ konflikte na način na koji su ga rješavali roditelji ono nailazi baš na takve situacije jer jedino njih čita, detektuje kao konflikt, te ostaje zarobljeno u okviru skripta sopstvenog odrastanja.
„Stoga, roditelji prije svega treba da rade na preispitivanju svojih stavova, poznavanju emocionalno pismenosti i prepoznavanju, sagledanju i integrisanju iskustava u odnosu na nasilje, kao i na osvješćivanju sopstvene odgovornosti ali i uticaja (snage) da utiču na ponašanje, formiranje i razvoj svoje djece. Ako primjete agresivno ponašanje važno je da ga ne negiraju (kao i bilo koju promjenu u ponašanju svog deteta), da ne traže krivca, već da razgovaraju sa svojim detetom, sa nekim od stručnih saradnika unutar institucija u kojima se dijete školuje/ vaspitava (škola, vrtić)“, ističe Marković, i zaključuje da nakon porodice, ključnu ulogu imaju institucije.
„Smatram da prosvjeta nakon porodice ima najveću odgovornost kada je u pitanju konstituisanje jednog mladog subjekata – djeteta. Umreženost svih institucija koja se bave djecom i mladima je od velike vaznosti kada je u pitanju prevencija i suzbijanje nasilja“, zaključuje psiholog Petar Marković.
