Amira Medunjanin: Muzika mi je sve u životu, hrana za dušu bez koje ne bih mogla ni dan

Na spomen riječi „sevdah“, prva asocijacija je ljubav, čista ljubav, kaže u razgovoru za Primorski portal Amira Medunjanin, jedna od najpoznatijih interpretatorki sevdalinki. Umjetnicu koja čuva od zaborava muzičko nasljeđe ovih prostora za dvadeset godina karijere imala je priliku da čuje publika od Australije do Amerike, a večeras će nastupiti po prvi put u Baru, u sklopu festivala Barski ljetopis. Uoči koncerta, sa Amirom Medunjanin razgovarali smo o sevdahu, umjetnicima koji su obilježili njen muzički put i pravac, odnosu prema Crnoj Gori i našoj muzičkoj baštini, posljednjem albumu…

„Prvi put sam u Baru, sinoć sam došla kasno, već je bila i ponoć i put je trajao duže zbog velikih gužvi oko Kotora, Tivta, Kotora… Zaspala sam odmah, ali jutros kada sam se probudila, otvorila prozor i pogledala ovo planetnilo, zaboravila sam na umor istog trenutka. Svako ko živi pored mora je srećnik. Niste svjesni koliko ste srećni. Živim u Sarajevu, koje je u kotlini, i kao da ste u nekom loncu. Planine oko nas su divne, ali kada krenu vrućine, to je nesnošljivo, vjetra nema… Planiram da obiđem Stari Bar, sa prozora sam vidjela luku, svetionike, koje volim jako, ovo što sam za sada vidjela je prelijepo“, kaže Medunjanin i ne krije da se raduje svakom dolasku u Crnu Goru.

„Prošle godine smo imali taj prekrasni koncert u Tivtu, sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom, baš je bila bajka… Padala je kiša, pa smo gledali cijeli dan u nebo hoće ili neće uveče pasti, ali na kraju smo super prošli, prekrasno je bilo. Podgorici se vraćam, bila sam i nedavno i svaki put mi je lijepo“, kaže Medunjanin.

OMAŽ SILVANI I TOMI

Za prvi koncert u Baru pripremila je numere sa najnovijeg albuma „Za Nju i Njega / For Him and Her“, koji je objavljen 2020. godine i posvećen je Silvani Armenulić i Tomi Zdravkoviću, ali i pjesme koje je publika za dvije decenije karijere najviše zavoljela.

„Posljednji album objavljen je u 2020. godine, u julu, i to je omaž Silvani Armenulić i Tomi Zdravkoviću. O tome sam sanjala dvadeset dobrih godina, međutim, bilo mi je neprijatno da radim taj album do ne napravim nešto da zadovolji moje standarde i da ljudima pokažem da mi je zaista stalo do te tradicije koju imamo i da prema tome imam ogromno poštovanje. Nije vrijeme da se naslanjam na njihovu popularnost i ono kako njih ljudi vole, a vole ih, jako mali broj ljudi znam, a to su jedan ili dva čovjeka, da ne znaju jednu ili dvije pjesme ili Tomine ili Silvanine. Nakon albuma „Sending“, koji sam radila sa orkestrom iz Norveške i kojim sam zaokružila priču o „oblačenju“ tradicionalnih pjesama u neko novo ruho, rekla sam da je vrijeme za ovaj album“, kaže Amira i dodaje da je planove donekle omela pandemija.

„Mi smo to snimali u decembru 2019. godine, većinom u Americi, i onda otišla na turneju u Australiju i Novi Zeland i vratila se početkom marta, krenula pandemija, tako da smo onda tih nekih dva mjeseca radili post-produkciju onlajn. Jedan od mojih muzičara je u Parizu, koproducent je zajedno sa mnom na albumu, tonac, koji je radio i master, je u Londonu, tako da smo nekih prvih par mjeseci ludila prevazišli na taj način, bili smo u poslu i radili smo lijepe stvari. Kada je bio završen, objavili smo ga. Nismo čekali, u tim teškim trenucima dali smo ljudima nešto lijepo kako bi malo skrenuli misli sa cjelokupne panike svjetske“, kaže Medunjanin i dodaje da će dio pjesama sa ovog albuma publika čuti i večeras, zato dolazi sa nešto drugačijom ekipom nego inače.

„U bendu nisam nikad imala harmoniku, a ovaj put imam, jednu vrlo posebnu harmoniku i to će ljudi čuti jednog sjajnog harmonikaša iz Zagreba, Antonija Verbičkog i Atilu Aksoja, multiinstrumentalistu iz Mostara koji je sarađivao sa dosta bendova iz BiH, između ostalog sa Zosterom, on je jedan i od osnivača tog benda i Riad Guzin, drago dijete, mlad momak koji svira bas… Moja ideja bila kod albuma „Za nju i njega“ da bas i glas budu okosnica svega, nismo se trudili, niti smo mogli doseći taj zvuk koji je rađen šezdesetih, sedamdesetih godina, to su posebni muzičari bili, i nije bio cilj da radimo isto kao što se radilo, ali nisam htjela ni da radimo neke velike intervencije, osim na prvoj i posljednjoj pjesmi gdje su samo bas i glas. ova ekipa dolazi sa mnom, ali dotaći ćemo se i naravno pjesama koje sam radila u posljednjih 20 godina, a koje su nekako ostale u narodu kao „must“ na koncertu. Ne dao Bog da završim koncert, a da te pjesme ne otpjevam, vratili bi me“, kaže Amira.

KSENIJI CICVARIĆ SE NIKAD NIJE DAVALO DOVOLJNO PROSTORA

Muzički ukus, put i pravac Amire Medunjanin definisali su brojni muzičari, ali interesantno je da izdvaja dva imena iz naše zemlje koji su ostavili važan trag – Miladina Šobića, za kojeg tvrdi da „sa ovoga svijeta“ i Kseniju Cicvarić koja je, prema njenom, i u svoje vrijeme i sada, zaslužila veću slavu. Ali, uvjerena je, ni Šobić ni Cicvarić, kao vrhunski i jedinstveni umjetnici, neće biti zaboravljeni.

„Miladin Šobić nije s ovog svijeta, ja to garantujem. Kada sam ga svojim muzičarima pomenula bila neugodno iznenađena da nijedan od njih nije znao za njega. Čuli su, kažu, negdje ime, ali ne znaju ništa njegovo. Međutim, kad sam zapjevala ‘Đon’ sjetili su se, pa sam im savjetovala da poslušaju oba albuma koja je objavio. Taj treći nije objavio, iako je bio spreman – „Barutana ljubavi“, i to me stvarno boli i voljela bih da se predomisli jer mislim da bi poklonio ljudima puno sreće i radosti, evo, meni prvoj. Bila bih presretna da pored tih pjesama koje sva znam napamet, sa oba albuma, dobijem barem još taj jedan, da imam u svom životu. Prelijepi albumi, prelijepi stihovi, prelijepa muzika, sa takom jednostavnošću čovjek govori i pjeva, on priča priče, on je poeta neviđeni“, priča Amira i prisjeća se da je prve njegove pjesme čula kao dijete, na početku njegove karijere.

„Moja sestra je „kriva“, ona je imala oba albuma i kao dijete sam to upijala. Meni se dopao taj njegov način pjevanja, vrlo drugačiji, poseban, svoj… Ima dosta kantautora onih koje volim – Kemala Montena na prvom mjestu, Branimira Džonija Štulića, ali Miladin Šobić se izdvaja od svih, u potpunosti je drugačiji. Volim kad kaže „Ne pokušavaj mjenjat’ me, ovo je ipak moja glava, kad joj se budi, nek joj se budi, kad joj se spava, nek joj se spava“. Prepoznajem sebe u nekim tim stihovima. To je tako jednostavno napisano, a ustvari je to najteže. Ljudi se trude, imate plejadu „hitmejkera“, a meni je sve to neki drugi svijet, ali napraviti jednostavnu pjesmu i čini vam se da biste i vi to mogli napisati, koliko je to pitko, ali nema šanse. On priča kako razmišlja, to što mu je tom trenutku došlo zapiše i to je to. Dino Šaran je jedan od njih, od ove novije generacije, definitivno. To su Božiji ljudi“, smatra umjetnica.

ZA SVAKU MOJU ŽIVOTNU FAZU PRIGRLILA SAM PO JEDNU ŠOBIĆEVU PJESMU

Šobića nikada nije upoznala, iako joj je to velika želja i nerijetko ističe tu činjenicu.

„Ne bih ga peglala, ne bih ga smarala, jednostavno bih voljela sjesti s njim popit kafu i zahvaliti mu se za sve što je on meni dao kao djetetu od devet godina. Toliko sam imala kad je njegov prvi album objavljen. Upoznala sam neke ljude koji ga znaju i poštujem činjenicu da je odabrao povučen način života i sve što mu se izdešavalo apsolutno razumijem i teško mi je zbog toga. Ali, da će biti zaboravljen ili da je zaboravljen, apsolutno ne. Svim silama se trudim i konkretno sve svoje muzičare naučila sam svim njegovim pjesmama – Umjesto gluposti, Džemper za vinograd, Svetozara Markovića 39 – „Za mene lift radi samo na dolje„, mislim… Za svaku neku moju fazu u životu neku njegovu pjesmu prigrlila sam srcu, tako da baš je poseban. Odatle dolazi ta neka moja povezanost sa ovom zemljom i ovim podnebljem. Bila sam u Nikšiću u par navrata, imala sam koncert na Guitat Festu u Nikšiću i pjevala njegovu pjesmu, nadam se da smo uspjeli iznijeti kako treba i kako on to zaslužuje. Trudim se pjevati baš kao on, i sa akcentom genijalnim i jedinstvenim. Vrhunski umjetnik…“, smatra Medunjanin.

Jednako vrijedna je i Ksenija Cicvarić, kojoj, kako smatra naša sagovornica, nikada nije bilo dato dovoljno prostora.

„Ksenija Cicvarić je toliko bila svoja i drugačija od svih doajena sevdaha u tadašnje vrijeme. Nikada joj se nije davalo dovoljno prostora. Ona kada pjeva „Sitna knjiga na žalosti“ to je apsolutno remek djelo, ili „Ljubovića dvoru“… Taj njen glas, raspon glasa, to je fascinantno. Bila je divna, svoja i zato mi je draga. Tada je bilo mnogo fantastičnih izvođača i od svih sam učila, svi su mi učitelji bili, ali ako bih morala da izdvojim po senzibilitetu, ko je meni najviše pasao po izvođenju sevdalinki, onda su to Himzo Polovina, koga sam obožavala, jer je on imao takvu melanholiju u glasu, telefonski imenik da čita ja bih se rasplakala i to je Bogom dana, i Ksenija Cicvarić. Ostale su njene izvedbe, ja joj sad čujem glas u glavi dok pričamo o njoj“, kaže naša sagovornica.

KVALITET UVIJEK NAĐE SVOJ PUT

Na pitanje da li smatra da muzici koju danas sluša većina nedostaje kvaliteta – u smislu muzike i tekstova, Medunjanin kaže da je „pitanje teško i nezgodno za odgovoriti, jer bilo šta da kaže ispašće da kritikuje ljude koji tu muziku stvaraju“.

„Svako ima svoju publiku, ali činjenica je da jako veliki broj ljudi sluša muziku po mojim nekim standardima nije baš edukativnog karaktera. Ali, na to ne možemo utcati. Da li je to faza, da li je to vrijeme, da li će se to promijeniti ili ostati tako, ne znam, ali kvalitet uvijek nađe svoj put. A opet, kako kaže stara izreka – Ko pjeva, zlo ne misli. Nekako vjerujem da negdje duboko ne bi trebala da napravi, biću hrabra, pa ću reći, toliku štetu novim generacijama. I kad sam ja bila tinejdžerka bilo je muzike koja je dobra i one koja je manje dobra. A mislim da nas je dobar dio, konkretno moje generacije, izašao na dobar put. Ne bih odstajala od mladih ljudi danas. Slušaju, na kraju krajeva, šta im se nudi, treba se truditi da imaju veći izbor, pa neka odaberu ono u čemu se najbolje pronađu. Dok sam ja bila dijete, tinejdžerka, slušala sam i nešto što čak nije bilo popularno među svima, ali se meni dopadalo. Muzika mi je sve u životu, hrana za dušu bez koje ne bih mogla dana jednoga. Oblikovala me je, iskrena da budem, i naučila me mnogo čemu u životu. Sam život čovjeka uči raznoraznim lekcijama, postavlja mu iskušenja i prepreke, probleme… Trudila sam se svim silama da pomognem onome ko je kako mi kažemo „zglajznuo“, krenuo na pogrešan put. I odlučila sam to raditi kroz svoju muziku. Nije uvijek lako… Imam krug ljudi koji redovno dolaze na koncerte i jako sam srećna zbog toga. A onda, još sam srećnija kad vidim malu raju da se ukaže na koncertu, dovedu roditelje naravno. Mislim da ne treba da bude straha“, smatra naša sagovornica.

Amira Medunjanin nedavno je napunila 50 godina i obilježava 20 godina karijere. Profesionalno bavljenje muzikom nije bilo njen prvi izbor, ali je, kako kaže „slušala srce i pratila svoju zvijezdu vodilju“.

„Nedavno sam napunila 50 godina. Najponosnija sam na podršku svih ljudi koje sam imala u proteklih 20 godina, počevši od porodice do ljudi koji su dolazili na moje koncerte, i zahvalna sam nebesima koji su mi omogućili da radim ovo što radim. Ne mislim da sam bila hrabra, pratila sam samo svoju zvijezdu vodilju. Treba slušati srce, treba slušati dušu. Jedan je život, nema reprize, živi do kraja kako ti želiš, a ne kako drugi žele. Srećna sam i jako privilegovana i neizmjerno zahvalna“, navodi Medunjanin.

NEĆU POLITIKU U MOJU BUTIGU

Na kraju, kaže da muzika i dobri ljudi mogu promijeniti svijet, i da vjeruje u narod, a ne politiku.

„Politiku uopšte ne doživljavam kao stvarnu, iako je jako stvarna. Nije to bježanje, nije to izbjegavanje ružnih stvari u životu, znam da nam svima politika kroji živote, ali i mi ih sami sebi krojimo. Ja ću nastaviti svojim putem, pa šta god… Vjerujem u narod, u ljude, u dobro i vjerovaću do kraja života u dobre ljude, i taj balans mora da opstane. Lošeg je uvijek bilo i biće kroz istoriju, pa sve do danas, ali se uvijek taj balans održavao i vječni sam optimista po tom pitanju. Ne živim ni u kakvoj šarenoj loptici, u balonu, naravno da me se dotiče sve. Ali, recimo, ne gledam vijesti, televiziju uopšte, ja to jednostavno ne mogu. Slušam radio, ali ću za kraj citirati Miljenka Smoja koji je rekao „Neću politiku u moju butigu“.

Koncert Amire Medunjanin zakazan je za večeras na Ljetnjoj pozornici Doma kulture u Baru, sa početkom u 21 čas.