bARS spaja naizgled nepomirljive svjetove, pokazuje Bar Baranima i onima koji su postali Barani

Programski segment bARS, na radost i zadovoljstvo naročito lokalne publike, i ove godine biće dio Barskog ljetopisa. Sa naglašenim lokalpatriotskim karakterom, misija ovog „festivala u festivalu“ je da publici predstavi stvaralaštvo barskih autora iz drugačijeg ugla. I u tome je u svoja prva dva izdanja uspio. O programima koji publiku očekuju ove godine u sklopu bARS-a, za Primorski portal govori selektor Željko Milović.

Primorski portal: Na konferenciji za medije najavljen je dio ovogodišnjeg programa bARS-a uz napomenu da ste za publiku pripremili skoro 20 događaja. Šta sve publiku očekuje?

Milović: Književni segment bARSa otvara nagrađivani slikar i pjesnik Igor Rems koji živi i stvara na relaciji Bar – Keln, zatim slijedi veče rezervisano za Martinu Piškor, koja je pod djevojačkim prezimenom Kosović krajem osamdesetih slovila za jednu od najperspektivnijih mladih pjesnikinja Crne Gore (a uz njeno veče je, kao sastavni dio programa, koncert Mješovitog pjevačkog zbora “Rijeka – Sempre allegro” u organizaciji Saveza Crnogoraca Hrvatske), slijedi promocija knjige zapisa o Baru Čeda Ratkovića, bivšeg direktora “Izbora” i predsjednika Opštine – “Priče pod Rumijom”, pa veče “najstarijeg debitanta bARS-a”, pisca koji iskače iz svih mogućih žanrova Žarka Marovića, promocija “Izabranih pjesama” Rajka Joličića, te prezentacija zbornika Radio Bara “Bar u hodnicima sjećanja” sa nostalgičnim osvrtom naših sugrađana na zanimljive ljude i događaje iz prošlosti grada.

U muzičkom dijelu bARSa najprije će biti održan koncert gitaristkinje Bojane Brajović i flautiste Borisa Nikčevića poslije duge pauze u našem gradu, pa koncert barskih studenata muzičkih akademija (njih četvoro: Sergej Levin, Milena i Dušanka Jaramaz i Lucija Ulićević), a potom prvi solistički koncert mlade pijanistkinje Ive Pavlović.

Nešto potpuno drugačije u odnosu na ovo, biće promocija CD-a i spota VIS BEŽ, uz mini koncert i izložbu fotografija u „Dublin Pubu“.

Na korzu će biti upriličena izložba “Crno bijeli Bar u koloru”, a u galeriji „Velimir A. Leković“ i ispred nje postavka originalnih self-made bicikala iz osamdesetih koje je pravio tada mlađani inovator Osman Đokić. Ono što će i materijalno ostati nakon bARSA i Ljetopisa biće šest murala oslikanih kroz grad, radiće ih akademski slikar David Husić.

Primorski portal: Program koji bih posebno izdvojila je sada već tradicionalna izložba fotografija. Publika je imala priliku da putuje kroz istoriju Bara kroz postavku „Bar.Ljudi“, uslijedila je postavka „Bar.Događaji“. Šta će biti izloženo u  sklopu ovogodišnje izložbe koja nosi naziv „Crno bijeli Bar u koloru“?

Milović: Sve te izložbe na korzu odlično korespondiraju s publikom, pa treba pažljivo osluškivati šta publika voli. Ovoga puta, odlučio sam se za crno-bijele fotografije Bara od 1900. do Drugog svjetskog vrata koje Semir Karastanović kolorizuje, odnosno „daje“ im originalnu boju. Naravno da tu krucijalni dio tereta pada upravo na njega, a atraktivnosti neće faliti.

Primorski portal: Prošle godine kazali ste da je bARS „festival u festivalu“. I zaista, brojem programa, učesnika, novitetima – pritom mislim i na otkrivanje novih festivalskih lokacija u gradu, bARS takav epitet i zaslužuje. Kako je izgledao Vaš, selektorski posao, ove godine? Čime ste se vodili pripremajući ovogodišnji program? Vjerujem da Vam umjetnici sami prilaze… Koliko je teško iz selektorske pozicije uskladiti želje autora i Vaša ograničenja u smislu prvenstveno broja programa? Da li je bilo nekih promocija, koncerata i slično, koje ste željeli, a jednostavno niste mogli da uvrstite u ovogodišnji program?

Milović: Kao i do sada, bARS pokriva široki spektar rada Barana i djela o Baru, s tim što se uvijek trudim da pomjerim tu granicu ulijevo ili udesno od mainstreama, ka nekoj, za Ljetopis kao instituciju alternativnoj, no u suštini urbanoj formi. Pristalica sam stava da je za umjetnost najpogubnija stvar okovanost u stegama formi i pravila, a ja uživam da je vidim i tamo gdje je drugi ne vide. Takav je slučaj sa ovogodišnjom izložbom bicikala, pomoću koje ćemo ispričati i priču o osamdesetim godinama, najšarenijem periodu odrastanja Bara. Nije to ništa premudro u prezentaciji umjetnosti, tako svijet funkcioniše decenijama, čak bi se usudio reći da se u ovih 35 dosadašnjih Ljetopisa jedino pamte stvari koje su pomjerale granice, ili one koje su imale sinergiju preplitanja nekoliko programa ili žanrova.

bARS se počeo pripremati, i bukvalno, odmah nakon prošlog Ljetopisa. Do nekih sadržaja sam dolazio po preporuci prijatelja, a neke pronalazio po intuiciji. Mislim da niko nije bio iznenađeniji od Žarka Marovića kad sam mu rekao da će u 66. godini imati prvo samostalno književno veče u životu, i to na Ljetopisu – a za to je najviše „kriva“ činjenica da sam pročitao na društvenim mrežama njegov literarni odgovor nadređenima zašto nije bio na poslu u radno vrijeme. Kasnije sam se dohvatio i Žarkovih lavirintskih knjiga. To su ti barski biseri, drugačiji ljudi, pored kojih prolazimo ili smo prolazili, a zaboravili smo na njih. Ili ih uopšte ne vidimo.

U glavi sam imao još neke, barem meni, izvanredne ideje i pojedince, a ako budem selektor i iduće godine, trudiću se da ih realizujem. Naročito izložbu o hotelu „Inex Zlatna obala“.

Primorski portal: Iza Vas su dva izdanja bARS-a. Kakvi su komentari publike i autora čija su djela predstavljana? Šta je ostalo da se pamti?

Milović: Do mene su dopirali samo vrlo lijepi komentari – naravno, možda je bilo i loših ali oni se obično pričaju iza leđa. Mislim da su ove dvije godine Barani imali zbog čega da budu zadovoljni – pretpostavljam da je najemotivnije bilo na posthumnoj izložbi čika Čeda (Čeda Lekića) nakon toliko godina i večeri posvećenoj Zoranu Gojiću, najzanimljivije na briljantnoj besjedničkoj ekvilibristici Zorana Živkovića, najviše iznenađenja je izazvao efektni performans Jovana Jerkova, dok sam ja emotivno vezan za poetsko-muzičko veče velikog Slobodana Vučkovića i njegov „Hram zlatnog lotosa“, prvo nakon 40 godina.

Primorski portal: Prošle godine ste Barski ljetopis uspješno izmjestili sa tradicionalnih lokacija na neke nove – imali smo promocije u Dablin Pabu i na košarkaškom terenu iz OŠ „Blažo Jokov Orlandić“. Ove godine ste još odvažnije krenuli u osvajanje gradskih lokacija. U saradnji sa barskim umjetnikom Davidom Husićem, Barski ljetopis „ostaviće trag“ na šest lokacija u gradu, a imamo i događaj ponovo u Dablin pabu. Gdje će sve David Husić oslikavati murale?

Milović: To ćemo pitanje ostaviti bez odgovora, bar za sada, jer suština i jeste da se oni „pojavljuju“, ne najavljuju.

I ove godine postavila bih Vam pitanje – Kako vidite bARS kroz vrijeme?

Milović: Kao nešto Baranima važno i vrijedno, isto kao i časopis po kome je dobio ime. Ljetopis je još 1987. pri svom nastanku imao odrednicu da je to, parafraziram, Festival koji će pokazati Bar i Crnu Goru svijetu, a svijet Baru. Meni se čini da bARS ima još jednu, krucijalnu stavku – da pokaže Bar Baranima i onima koji su postali Barani.

Primorski portal: Za pripremu jednog ovakvog programa, sa lokalpatriotskim karakterom, potrebno je da se dobro poznaju kulturna dešavanja jednog grada. A vi to znate. Stoga bih, za kraj, voljela i da Vas pitam – koliko se i na koji način kulturna scena grada mijenja? Gdje vi vidite najviše prostora za unaprijeđenje scene, odnosno za njeno „razbuktavanje“?

Milović: Kulturna scena grada je difuzna i gerilska, to je najbolja odrednica. Ali, nikada i nije bila drugačija. Kad kažem ovo, mislim na veliki broj ljudi koji djeluju posve sami ili se ponekad organizuju, pa zabljesnu kao kometa i opet se ugase. Ili primire. Tako je bilo i sa Književnim klubom „Bar“ sedamdesetih i osamdesetih, pa sa Udruženjem „Ars Antibari“ devedesetih, danas sa Jokom i ostalim alternativcima, stripadžijama, mladim fotografima poput Anje Milić, momcima iz „Da Wrecka“ okupljenim oko hip-hop subkulture, ljudima oko „Street in Arta“, „Godinjskih zvjezdanih noći“ ili „Nekazanog“… Neko uspije da se etablira i na ovim ulicama, poput Vlada Iličkovića, neko vani poput Nade Vojinović…

Kulturni centar kao krovna institucija kulture može djelovati samo u institucionalizovanim okvirima i funkcioniše po strogo utvrđenim „pravilima službe“. Koliko je u mogućnosti, otvara vrata i pomaže, ali nije svemoguća. I Ljetopis, ako hoćete i bARS, vrsta su kanala kojim se barski autori prezentuju, no, ne postoji čarobni štapić koji bi sve zadovoljio. Svako se mora sam izboriti za svoju poziciju stvaranjem, tako je od nastanka svijeta, guraš pa dokle stigneš.

Uostalom, za „razbuktavanje“ scene o kojoj govorite ne treba logorska vatra, no iskra i gomila suvog granja. Zato i podržavam sve ove, uslovno rečeno, „alternativne kulturne manifestacije“ – kad bi sva umjetnost bila institucionalizovana, ne bi je ni bilo. Dokle god ima umjetničke gerile, ima i pobune duha, a ona je osnova umjetnosti.

bARS nekako svo vrijeme vidim kao sponu jednih i drugih, naoko nepomirljivih svjetova, i kao dio mainstreama i kao dio alternativne subkulture.