Čedo i njegova đeca: Dvije generacije Lekića u ateljeu

U prisustvu velikoj broja članova porodice, prijatelja i poštovalaca djela Čeda, Jelene i Joka Lekića sinoć je u Galeriji „Velimir A. Leković“ otvorena izložba „Čedo i njegova đeca – dvije generacije Lekića u ateljeu“, čime je počeo segment bARS 35. Barskog ljetopisa. Publika je u prilici da vidi djela Čeda Lekića, prvog topoličkog vajara, prvi put nakon 38 godina, i njegove djece Jelene i Joka, koji su od oca naslijedili dar za likovnu umjetnost.

Postavku je otvorio selektor bARS-a Željko Milović.

„Vazduh trepti kao da nebo gori, a mi okrećemo točkove Perifernog vremeplova nekoliko decenija unazad. Iz jedne od prostorija u prizemlju Pristanskih lamela br 14, od kojih ne vodi nikakav put, već samo do njih, čuje su cukanje. Jače, pa slabije, pa opet jače, pa opet slabije, razaznaje se samo jedan glas, kao da se svađa sam sa sobom. I opet cukanje, bez prekida, satima… Gomila radoznale dječurlije viri kroz teške zavjese, znaju da čika Čedo opet nešto pravi. Nekima je to dosadno i bez veze, neki ostaju fascinirani kako od bezlične gomile lima ili drveta nastaje nešto. Čika Čedo ih vidi, otvara staklena vrata prostorije, i razgovara s njima kao da su veliki. Ritual vazda isti“, kazao je otvarajući izložbu Milović, i pozdravio izuzetan broj posjetilaca.

„Dobro veče, dobri ljudi. Dobro veče Barani, dobro veče gosti. Čika Čedo Lekić i večeras je otvorio vrata svoj čuvenog ateljea u prizemlju, uvodeći nas u program bARS, odnosno njegov likovni dio. A posljednju su izložbu imali on i Đina, jer to je bio po svemu nerazdvojan par, još 1984. godine. Svi su na Topolici znali – nit je bilo Čeda bez Đine, nit’ Đine bez Čeda, a bogami nit’ Joka i Jelene bez njih oboje“, naveo je Milović.

Čika Čedo je, podsjetio je Milović, istinski mrzio formalnosti i duge govorancije, čak je nekoliko puta brzo i pobjegao sa otvaranja sopstvenih ili kolektivnih izložbi.

„Zato ga neću noćas iznevjeriti – neću čitati njegovu biografiju, nabrajati priznanja, citirati što su poznati pisali o njemu… Reći ću samo da je za nas mlađe čiko Čedo bio velika faca. A za starije veliki vajar. Znali su to svi njegovi dobronamjerni vrsnici i kolege, znali su i oni što su ga vazda peckali zato što nije završio Akademiju. A što će čika Čedu Akademija kad je i bez nje dobio Nagradu oslobođenja Bara, kad je i bez nje bio najpoznatiji umjetnik u gradu početkom osamdesetih, kad su mu radovi plovili morima i okeanima u kapetanskim kabinama… Što će čika Čedu Likovna akademija kad bi mu svaki put kad bi vidio novu skulpturu čika Milo Vukčević rekao: “Ovo ti je odlično”“, kazao je Milović.

Postavka u Galeriji „Velimir A. Leković“ izazvala je izuzetno interesovanje publike. Dešava se rijetko, ali sinoć jeste – bilo je onih koji su u redu čekali ispred Galerije da pogledaju izložbu.

„Neki od one dječurlije su i noćas ovdje, đeca lamelaška, spuškaška, kongrapovska…  Došli su opet da vide što je to čiko Čedo napravio, da se dive njegovim čudnovatim glavama u kamenu, da čačkaju prstima njegove bakrene hobotnice i morske zvijezde, da se krišom smijulje pojedinim, naročito velikim, djelovima uspravnog Crnogorca… A došli su i da vide što su to u ćošku sobe spakovala njegova đeca, pa da uporede što im je od čika Čeda prijenulo. A reklo bi se da jeste dosta. Skulptor Čedo Lekić i njegova lučka đeca – izložba je otvorena. I bARS je otvoren“, kazao je Milović.

Čedomir Čeko Lekić (Komarno, Crmnica, 1941) se sa porodicom odmah nakon Drugog svjetskog rata doselio u Gretvu, u Stari Bar. Tu je učio osnovnu školu, a u radionici Jovovića “krao zanat” rada u drvetu. Poslije završene polumature, dobio je stipendiju od Luke Bar i otišao u Titograd da pohađa Industrijsku školu. Tamo su zapazili njegov izuzetan talenat za ručnu obradu željeza. Počeo je 1965. godine ozbiljnije da se bavi umjetnošću, stvarao je radove u bakru, aluminijumu, drvetu, kamenu, skulpture od željeza…

Polovinom 1972. godine upoznao je Đinu Perić, koja će ga punih 40 godina pratiti i podržavati u umjetničkim i životnim poduhvatima. Bila je njegov kritičar, savjetnik i podrška za sve, pa i za umjetnost. Đina i Luka Bar ostali su Čedova konstanta za cio život. Od 1973. je počeo da izlaže, a u Sutomoru 1974. dobija prvu nagradu na grupnoj izložbi domaće radinosti. Te godine, jedan njegov rad stiže i u Bari, gdje je reljefna slika u bakru sa motivom mora bila izuzetno zapažena.

Novembra 1976. godine dobija najveće opštinsko priznanje – Nagradu oslobođenja Bara i postaje član Udruženja likovnih amatera Crne Gore. Na prvoj zajedničkoj izložbi Udruženja, njegov rad u kestenovom drvetu “Vapaj” dobija nepodijeljene pozitivne kritike. Nizale su se izložbe, grupne i samostalne (Bar 1978, 1980, 1983, 1984, Titograd 1977, Bar 1979 – dvojna izložba sa Muharemom Muratovićem). Njegovi radovi bili su uvršteni u dvije značajne zajedničke izložbe početkom XXI vijeka – “Kamen je znamen” (2000) i “Legenda o gvožđu” (2001).

Preminuo je 8. avgusta 2012. godine. Iza njega su ostali mnogi radovi. Neke je prodavao, neke poklanjao prijateljima i rodbini, a neki krase sale ustanova u Crnoj Gori. Neki plove okeanima, a neki odolijevaju zubu vremena kao grobne biste prijatelja koje je sačuvao od zaborava. Neki su i ukradeni iz sala koje su decenijama krasili.

Čedova đeca Joko (1982) i Jelena (1985) su završili Filozofski fakultet (Italijanski jezik) i Fakultet za turizam, ali su od oca naslijedili dar za likovnu umjetnost. Njihove skulpture krase domove prijatelja, a Joko je, sa apokaliptičnim figurama u gipsu, bio učesnik nekoliko grupnih izložbi u Baru.