Čovjek današnjice – nikad povezaniji i nikad usamljeniji

Dva su glavna razloga dehumanizacije danas – rat i savremena tehnološka revolucija, a na ovim prostorima devedesetih godina imali smo i jedno i drugo – i rat i mobilni telefon, što je „udar“ koji ne bi preživjelo ni pet generacija, kazao je pisac i novinar Brano Mandić, u sklopu foruma “Razgovarajmo o dehumanizaciji”, koji je organizovala NVO Anima.

Mandić se, govoreći u sklopu foruma, osvrnuo na protekle tri decenije, odnosno period koji jasno pamti.

“Mi smo imali vrhunac dehumanizacije koji se može dogoditi u jednom ljudskom vijeku, a to je bio rat. Rat koji možda nije protutnjao svojim krvavim tragom kroz baš ovaj grad, ali je bio trag baruta vrlo prisutan. Ja sa svojih 44 godine dobro pamtim taj trag, bio sam mu svjedok. To je bio trenutak kada je dehumanizacija ovog prostora buknula”, kazao je Mandić.

Ako, kako dodaje, krenemo sa žalopojkom da je danas dehumanizacija dosegla vrhunac, uvijek se možemo pozvati na nekoga iz osamdesetih, pa šezdesetih, pa doći do holokausta, Prvog svjetskog rata i svaka generacija reći će da je to bio apsolutni vrhunac dehumanizacije.

“To je logički tako, ali to ne mijenja moje mišljenje da je danas najgore. Dva su glavna uzroka dehumanizacije danas. Pomenuo sam prvi – rat, mi se od toga prosto nismo oporavili. Žao mi je zbog toga, jer Sovjetski savez i Njemačka su igrali prvu fudbalsku utakmicu šezdesetih, prijateljsku, a mi smo još u istom ‘čabru’. O razlozima možemo govoriti, ali mi tu vrstu humanosti nismo pronašli ni nad žrtvama. To je zajednička odgovornost – neko je digao glas tamo, neko ovamo, ali svi mi imamo neku mjeru u kojoj zaćutimo, mjeru autocenzure i straha koji je usađen, ja mislim patrijarhalnim pricipima, koji su u suštini autoritarni i hijerarhijski i koji apsolutno čovjeku oduzimaju pravo da bude slobodno biće i koji ga stavljaju u jednu vrstu pasivnog člana zajednice. Na to tlo se i te kako naslanja savremena tehnološka revolucija”, smatra Mandić.

Devedesetih godina, ističe Mandić, imali smo rat i mobilni telefon.

“To su dva takva udara koje ne bi moglo da izdrži pet generacije. U 21. vijeku došlo je do još neke akcelerizacije – mi sada imamo smart telephone, koji su počeli da mijenjaju i nervnu plastiku našeg mozga i mi smo postali vrsta hibridnog organizma koji je stalno nakačen na neku vrstu vještačke inteligencije. Kuda mi idemo i kakve će imati sve ovo reperkusije na ono što se zove humanizam ja ne mogu ni da zamislim”, kazao je Mandić, dodajući da tehnologija pomaže da se gradi svijet na bolji način, ali da je, kada govorimo o internetu, vrlo sklon nekim depresivnim autorima koji govore da demokratičnost koju je internet zagovarao, nije ostvarena, znanje je dostupno, ali ideološke matrice su toliko nametnute da danas imamo ‘mainstream’ izvore informacija i ne postoji pluralizam koji se očekivao.

Da bi se čovjek zaista osjećao kao ljudsko biće potrebno je, smatra Mandić, da se posveti kreativnom radu i stalno da usavršava svoje kapacitete.

“Zvuči šturo, ali to je jedino što čovjek može da radi – da pokuša da ostane budan i da ostvaruje kontakte sa drugim ljudima. Ljudi su danas nikad više povezani, a nikad više usamljeni”, zaključio je Mandić.

Forum „Razgovarajmo o dehumanizaciji“ održan je u organizaciji NVO ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora. NVO ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora realizuje projekat „Razgovarajmo o…“ u kojem je planirana organizacija 16 Foruma u Tivtu, Bijelom Polju, Baru i Nikšiću na kojima će biti otvorene diskusije na različite teme od lokalnog značaja. Forume vode građanski/e aktivisti/kinje prepoznati/e u lokalnim sredinama.