Djela Mila Milunovića pred publikom Barskog ljetopisa

Izložba djela jednog od najznačajnijih crnogorskih i jugoslovenskih slikara Mila Milunovića otvorena je u Dvorcu kralja Nikole, čime je počeo likovni program 35. Barskog ljetopisa. Publika je u prilici da vidi preko dvadeset Milunovićevih djela, uglavnom iz fundusa Narodnog muzeja Crne Gore, a neka od njih premijerno se nalaze pred ljubiteljima likovnog izraza. Neposredan povod za relizaciju izložbe su datumi – 125 godina od rođenja i 55 godina od njegove smrti.
Otvarajući izložbu istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka dr Anastazija Miranović istakla je da je obaveza društveno odgovornih institucija/pojedinaca upoznavati javnost, naročito mlade generacije, sa stvaralaštvom svojih velikana.

„One kojima je znano, vrijedi podsjetiti na umjetničko djelo, koje zajedno sa grandioznim opusom Petra Lubarde, čini referentnu/uporišnu vertikalu moderne crnogorske likovne misli, na koju se pozivamo pri svakom ozbiljnijem osvrtu u kontekstu razvojnih etapa crnogorske likovne umjetnosti. Ti identitetski „međasi“ naše likovnosti zor su pred svijetom i strukom. Čuva ih i prezentuje Narodni muzej Crne Gore, u svojim postavkama i depoima“, kazala je Miranović.
Milo Milunović pripada generaciji crnogorskih likovnih umjetnika (Petar Lubarda, Mihailo Vukotić, Jovan Zonjić, Milan Božović…) koja se između dva rata (formalno i neformalno) školovala/formirala u evropskim umjetničkim centrima.
„Za njegov stvaralački razvoj presudan je uticaj Sezana i boravak u Francuskoj/Parizu, u dva navrata, od 1919-1922 i 1926-1932. Izlaže na tamošnjim likovnim salonima (Jesenjem, Tiljerijskom, Salonu nezavisnih) i biva zapažen od pariške likovne kritike. Koliko ga je francuska stručna javnost cijenila govori podatak da je 1928. predstavljao Francusku na XVI Bijenalu u Veneciji (prestižnoj svjetskoj smotri likovnih umjetnosti). Takode, Milo Milunović je iznimno značajan za pedagoški razvoj jugoslovenske i cmogorske likovne umjetnosti. Sa Petrom Dobrovićem i Tomom Rosandićem 1937. osniva Aka demiju likovnih umjetnosti u Beogradu, a sa Petrom Lubardom 1946. čuvenu Umjetničku školu na Cetinju, koja se ubrzo (1948) seli za Herceg Novi“, navela je Miranović.

Publika Barskog ljetopisa i prije pet godina imala je priliku da vidi radove iz Milunovićevog tzv. mediteranskog ciklusa, zajedno sa radovima Petra Lubarde, podsjetila je Miranović. No, osobenost ove postavke je u tome što, pored tematske razuđenosti (za razliku od pomenute prethodne ekspozicije u Baru) pruža uvid u višedecenijsko umjetnikovo stvaralaštvo, od 1929. do 1965. godine.
„Riječ je, uglavnom, o radovima koje je Narodni muzej otkupio posljednjih godina (nakon izložbe iz 2017.) i koji do sada nisu izlagani. Zastupljena su djela srednjeg i manjeg formata – pasteli i ulja na platnu, kartonu, papi nu šperploči, lesonitu i jedna litografija“, dodala je Miranović.

I pri letimičnom pregledu, prvo se uočava žanrovska razuđenost od portreta, autoportreta, preko pejzaža, poznatih toponima i krajolika Crne Gore, do tema po kojima je Milunović poznat široj javnosti- primorskih/maritimnih motiva vezanih za morski biodiverzitet.
„Otkrivamo „racionalnog poetu“ koji svoj intimni pejzaž/svijet pohranjuje/smješta u zavičaj u sopstvo, u dobro znane predjele „mentalne“/lične geografije, kojima likovno suptilno/sofisticirano prilazi. Tu su Orlov krš, krovovi Cetinja, Sveti Stefan u više varijanti, Vranjina, ali i Pejzaž iz Provanse, Knez Mihailova ulica u Beogradu. Na izložbi su zastupljeni radovi koji su nas ajali u tridesetpetogodišnjem vremenskom intervalu, pružajući mogućnost sagledavanja šire slike umjetnikovog višedecenijskog razvoja, s akcentima/djelima iz zenitne stvaralačke faze. Kontrolisano intelektualno slikarstvo vođeno britkošću uma kroz „katalog čulnih informacijo odiše samosvojom „Fenomenologijom disanja““, kazala je Miranović.
Dvadesete godine dvadesetog vijeka označavaju početak Milunovićevih likovno-poetskih, impresionistickih traženja i plenerističkih ishodišta koja će dovesti do pronalaženja i izvjesnog sadržavanja u okvirima modernog tradicionalizma/klasicizma.
„Postepeno i studiozno umjetničko sazrijevanje kulminiraše ekspresionističkom fazom ili tzv mediteranskim ciklusom, po kojem je Milunović prepoznatljiv/poznat široj javnosti. Slike, koje su pred nama, predstavljaju put do tih zrelih ostvarenja i stvaralačkog zenita. U ovim radovima očituje se naklonost prema klasičnoj tradiciji, pompejanskom slikarstvu i uopšte bogatom mediteranskom, vizantijskom i renesansnom kulturnom nasljedu. Pokazuju kako je umjetnik gradio svoj osobeni likovni iskaz koji predstavlja fino izbalansiranu sublimaciju plastičko-pikturalnih elemenata, sintetizovane forme, sinhronizovanih planova i masa, kompozicionu svedenost, crtačku sigurnost. Od svjetlosne vedrine i mediteranske raspričanosti do melanholično nostalgične sažetosti i amblematične simboličnosti, Milunovićeva slika istražuje/opšti unutrašnjim/psihološkim /ličnim ekstrovert likovnim, strukturalnim. Postižući prefinjenu harmoniju/ravnotežu među njima umjetnik pronalazi svojevrstan komunikacioni kod simbol/znak koji je istovremeno forma i boja kontekst i detalj, svjetlost i sjenka konspirativno i vidljivo do fresko prozirnosti, u konačnici jedino vrijedno – Istina, kojoj je umjetnik tokom cjelokupnog svog stvaralačkog puta ostao dosljedan“, zaključila je Anastazija Miranović.