Do krova Afrike doveli su me tvrdoglavost, ponos i nesalomiva volja

Planina Kilimandžaro i njen najviši vrh – Uhuru, što u prevodu znači „vrh Slobode“ ostavili su bez daha našeg sugrađanina Ivana Perčobića prvi put kada ih je ugledao. Stići do krova Afrike godinama je bila Ivanova želja, a kada su se ovog marta sve kockice poklopile, sa prijateljicom iz Doboja krenuo je ka vrhu Slobode. I u tome uspio. Zašto Kilimandžaro i Uhuru, kako je izgledao put od podnožja do vrha i je li spust zaista neuporedivo lakši od uspona… O pohodu na visinu od 5895 metara Ivan priča za Primorski portal.

Ivana Perčobića, vodiča za daleke destinacije, oni koji ga poznaju, navikli su da vide u ležernijom, uglavnom morskom okruženju. Zato je za mnoge Ivanova fotografija na krovu Afrike, sa zabodenom zastavom Crne Gore bila iznenađenje. U šali, i sam kaže da je „navikao da leži, ali da je bilo dosta“ i kada mu se obratila koleginica Dijana iz agencije Globetracker, sa istom željom – da osvoji Uhuru vrh, nisu se dvoumili i pripreme su odmah krenule, uz podršku agencije.

„Odluka je pala da se popnemo prije nekih 2 mjeseca, ali taj isti Kilimandžaro posmatram već skoro 6 godina, od kada i radim za agenciju Globetracker, pošto je jedno od naših putovanja safari Kenija-Maasai Mara NP, a onda Tanzanija-posjeta Kilimandžaru(Base Kamp-Početni kamp) i na kraju Zanzibar, plaže i odmor… Ove godine sam mnogo puta vodio tu turu i svaki put kada vidim tu planinu, oduševljavam se njenom ljepotom… Prvi put kada sam je ugledao zamišljao sam da se popnem na taj vrh Slobode i budem na krovu Afrike“, priča Ivan i dodaje – Afriku jednom kada posjetite, vrlo lako uđe vam pod kožu.

Posebnih, fizičkih priprema, nije bilo. Više pažnje, uvjerio se i Ivan, treba posvetiti psihičkoj spremnosti.

„Znam da će ovo da zvuci malo glupo, ali nije bilo pripreme. Na Zanzibaru i Maldivima sam zadnjih godinu i po dana, nisam imao vremena baš da se spremam. Sama planina je, po meni, dosta pitoma, da nema tih visinskih problema i tog zadnjeg strmog dijela, bila bi to šetnja kroz park… Upravo zbog toga sam prvobitno odlučio da se popnem na jedan od najpoznatijih vrhova svijeta. Ne volim da se mučim, ali volim da se popnem“, iskren je Ivan.

Suočen sa prirodom, koja nekad zna da bude surova, čovjek mora ostati pribran i psihički jak. Kako ne bi ostao bez motivacije, Ivan je prije polaska razgovarao sa ljudima koji su već išli do ovog vrha, a od podjednake koristi bila su iskustva sa Jutjuba ljudi koji su stigli do Uhurua.

„Naša sugrađanka Karolina Ilić je prije par godina popela taj vrh. Od svih savjeta ostalo mi je da je mentalna priprema najbitnija. Slučajno, jedna od nasih gostiju na Zanzibaru je bila i Hristina Popović, srpska poznata glumica, imali smo sreće da nam i ona lično ispriča svoje iskustvo, pored par jako korisnih savjeta ostala je opet ta činjenica koju nam je i ona naglasila – glava je najbitnija. Na kraju se stvarno ispostavi za taj najbitniji uspon da je glava najbitnija koliko god da je sve ostalo teško“, kaže Ivan.

Za uspon na Kilimandžaro jako je važno vrijeme, odnosno, period u godini.

„Jedne od kockica koje sam pomenuo u početku jeste upravo vrijeme. Period januar/februar do polovine marta je najbolji period da se popnete na Kilimandžaro. Uveče zna da bude hladnije, ali preko dana je sve u redu. Krećete se, imate jaknu koja je otporna na vjetar i najbitnije, aktivni veš, koji, iako se znojite brzo se suši, jer od velike vlage stvari se jako teško osuše kad se jednom skvase. Takođe, od velike pomoći su i grijači-kesice koje malo prodrmate i one vas aktivno griju do 4, 5 sati“, kaže Ivan.

I koliko god da je planina prema onom ka njenom vrhu u početku blaga, zadnji sati su jedva izdrživi.

„Taj zadnji uspon i polazak u ponoć je najhladniji dio i koliko god se pripremali, smrznućete se. Mi smo stvarno imali svaki dan savršeno vrijeme, samo malo jači vjetar kada smo krenuli na vrh, ali kada vam je temperatura -10 i plus vjetar, to vam je dobitna kombinacija od koje nema spasa“, priča Ivan, i dodaje da o nepredvidljivosti i teškim, posljednjim satima do vrha, govore i oni koji su se prije Kilimandžara, peli na eke od najviših svjetskih planina. Iako im je u početku bila „smiješna“, na kraju su taj sud promijenili.

„Nešto što nisam naučio na svojoj koži, a apsolutno vjerujem da je istina – naš vodič nam je ispričao da je imao goste koji su se popeli i na Mont Everest i kada su došli na Kilimandžaro, uveliko su mu se hvalili kako je to smiješna planina. A onda taj poslijednji uspon nisu uspjeli da popnu i priznali su da su podcijenili planinu. To je nesto što ću sigurno zapamtiti, jer sam ujedno i ja bio pomalo takav. Ne podcjenjujte ni najmanju planinu, nikad“, kaže Ivan.

Kilimandžaro je interesantan i poseban po tome što se prolazi kroz nekoliko klimatskih zona. U to se uvjerio i Ivan, koji kaže da je stekao utisak kao da prolazi kroz nekoliko planina.

„Kako se penjete tako se vegetacija, klima i sve ostalo mijenja, kao da prolazite kroz 4, 5 potpuno različitih planina“, kaže Ivan.

Na pitanje šta se to nalazilo u rancu pri polasku, i bez čega se u pohod na planinski vrh ne smije krenuti, Ivan iskreno priznaje da se u tom segmentu oslonio na svoju koleginicu.

„Srećom, za te neke stvari se koleginaca jako dobro pripremila za oboje. Oprema je standardna kog god da pitate planinara – jakna za vjetar, kabanica, rezervna majica, 2,3 litra vode, proteinske čokoladice… Sama ekspedicija nije naivna, pošto je bilo nas dvoje, sa vama idu 2 vodica, 6 nosača i kuvar. I tako je određeno pravilima parka. Vi nosite vaš ruksak sa osnovnim stvarima koje morate da imate uvijek uz sebe. Takođe, pripremate još jednu veću torbu koja teži nekih 11-12 kg u kojoj se nalazi sve ostalo, deblja jakna i sva ostala oprema, najviše i zbog kise koja moze da naiđe morate da imate odgovarajuću opremu. Uz to, različiti suplementi, vitamini su obavezni da bi izdržali sav taj tempo ili da vas ne uhvati upala i tu torbu nosi vam neki od nosaca. I stvarno ti ljudi su nevjerovatni, njima je dozvoljeno do 20 kg da nose od jednog do drugog kampa, uglavnom mi napustimo šator, oni sve spreme, izmjere, „preteknu“ nas usput i mi dok dođemo u naredni kamp sve je opet spremno, sačekaju vas i svježe iskokane kokice, a nakon sat-dva i večera je spremna“, priča Ivan.

Kompletno iskustvo je, ističe, nevjerovatno a taj epitet mora da da i svim saputnicima u ovoj ekspediciji.

Ono što je doživio na putu do Uhurua zauvijek će, kaže, ostati dobro upečaćeno u njemu.

„Taj trenutak kada više ne možete, kada vam je zima i smrzavate se ako stanete, a nemate snage da idete dalje, spava vam se jer niste uopšte spavali, nos curi, a u isto vrijeme je sleđen. Bole vas leđa, jer se pluća muče da dođu do vazduha, a vi se i dalje penjete i penjete… Ni prste na nogama više ne osjećate… Ali, vidim ispred sebe koleginicu kojoj je vjerovatno još teze nego meni i njenu borbu. Onda morate da budete jaki i za nju. Taj mrak mislim da pomaže 100 posto, jer koliko god da idete pričinjava vam se makar da je blizu i kažete sebi još malo, još malo…“, prisjeća se Ivan.

Da je imao i najmanju namjeru da odustane, ističe, nikada ne bi ni krenuo. Ali, vukli su ga tvrdoglavost, ponos i naravno taj priželjkivani osjećaj – biti gore!

„Zato sam i ponavljao na glas i koleginici i sebi :Ej, zamisli da si gore i gore si, vjeruj mi! Mislim da bi me samo neka teška povreda mogla zaustavit’ da se ne popnem do kraja. I naravno kada stignete, taj osjećaj je stvarno nemoguće opisati. To je osjećaj od kojeg čovjek postaje zavistan. A na kraju, složiću se sa ostalima, glava je najbitnija“, podvukao je Ivan.

Kada je napravio taj posljednji korak, osjetio je, kaže „ispunjenje, ogromno ispunjenje i ponos“.

„A sve to još više jer se ispunila jedna životna želja“, kaže Ivan.

Doći do vrha daleko je od lakog, a iako je donekle uvreženo mišljenje da je spust jednostavan i lak, to nije tako, uvjerio se i naš sugrađanin.

„Nama to spuštanje nije palo uopšte lako, ali uopšte. Takoreći “skijate se”, koljena počinju jako da bole jer kočite svaki čas, sunce vas peče jer je UV na preko 500, a sama planina je nekadašnji vulkan, ima radijacije… Na sve to ste ‘mrtvi umorni’ i samo zamišljate kako da se dočepate kreveta jer niste ni spavali cijelu noć, a opet nikad da stignete“, priča Ivan.

Na kraju, što se planinarenja tiče, kaže da planova nema. Ipak, kao i do sada, ostaće nepredvidljiv.

„Meni te ideje nekad padnu odjednom na pamet… Još nisam vidio Himalaje uživo, inače mi možda padne na pamet i tamo da se popnem do vrha“, zaključio je Ivan Perčobić u razgovoru za Primorski portal.