Baranin boluje preko puta Doma zdravlja, živi u ulazu poslovne zgrade, zapušten je i mora da se liječi

Da li su institucijama vezane ruke, ili nas ne dotiču tuđe muke? Kad čovjek doživi infarkt miokarda, moždani,  frakturu ekstremiteta, epileptični napad…svi oko njega priteknu da pomognu, ali ako osoba ima probleme sa mentalnim zdravljem, to vide, ali ne reaguju.   

Baranin D. D. (57) već mjesecima boravi  i spava u  ulazu poslovne zgrade u Ulici Jovana Tomaševića, preko puta Doma zdravlja. Kaže da  nema nikoga.

-Umrla mi je sestra, roditelji. Potpuno sam sam, rekao nam  je Baranin kome je potrebna pomoć ljekara. On tvrdi da ima svoj stan u Baru, ali živi u ulazu poslovne zgrade.

 Radna stolica koju je, kako kaže, dobio iz jedne kancalarije, njemu je krevet. Prostor oko sebe popunio je praznim paketima i bocama, plastičnim predmetima koje su vjerovatno njegovi sugrađani odložili u kontejnere. Tužna i mučna situacija u kojoj je čovjek, a on  očigledno nije u stanju da traži pomoć ljekara koja mu je prijeko potrebna.

Bos, u papučama prezimio je na promaji između ulaznih vrata poslovne zgrade. Koža na njegovim stopalima „pamti“ nedaću neuslovnosti za život. Samo što se rane nisu otvorile.   

Kod osoba koje rade u poslovnoj zgradi njegovo prisustvo izaziva različte emocije: kod nekih strah, kod drugih sažaljenje, trećih nezainteresovanost, a ima i onih koji su ljuti što on boravi u ulazu. Takođe, među ljudi koji ga viđaju svakodnevno su sugrađani koji ističu da mu je potrebna pomoć ljekara.

-Ova zgrada nije za spavanje. Ovo je poslovna zgrada. Progledali su mi kroz prste.  Čak i ovo neko ne trpi. Oko Nove godine  došao je neki Ukrajinac. Ništa ga nisam pitao, on je krenuo da se fizički obračunava sa mnom. Lancem sam vezao ulazna vrata da ih vjetar ne lomi, međutim, on je grub bio. Nepotrebna svađa. Došao je ponovo grubijanski,  udario me.  Bio sam kod ljekara, dali mi neke tablete. Sve je to ostalo. Rekli su mi da snimim ruku. Nisam imao para, kaže D.D. u razgovoru za Primorski portal.

On nije beskućnik. Kaže da ima stan u centru Bara, u zgradi koja je izgrađena prije zemljotesa.

-Stan mi je neuslovan. Problematika da se raščisti stan. To nije rješenje. Da bi se renovirao mora se raščistiti od stvari koje sam unio. Rekli su mi sve u đubrište. Ne mogu to da bacim. Uz namještaj, u stanu je dokumentacija. To nije za bacanje. Govorili su mi- da se stvari izmjeste da se stan sredi. Što će meni novo, kad ja imam stvari. Mimoišli  smo se. Nisam pristao da se iz stana iznesu stvari. Ne mogu ni ja u svoj stan. To je nemoguće. Stan treba raskomititi. Tamo ne može ništa da stane , kaže D.D. i dodaje: „ Stan je u zgradi koja je napravljena prije zemljotresa. Jedan zid je napukao. Opasno je tu živjeti“.

Na pitanje- da li bi pošao kod ljekara, da mu se pomogne- on pozitivno odgovara izražavajući i strah da mu neko ne odnese njegove stvari.

Prema Zakonu o obaveznom zdravstvenom osiguranju on ima pravo na liječenje. Međutim,  očigledno sam ne zna da traži pomoć.

Dr Branka Purlija psihijatar navodi ako osoba nema uvid u svoje stanje onda i ne traži pomoć.

– Neophodno je hitno sprovesti liječenje da se stabilizuje. Mišljenja sam da je potrebno i hitno uključivanje Centra za socijalni rad. Naravno i voditi računa da mu se ne oduzima imovina. Zapušten je i mora da se liječi, da mu se pomogne. Ljekarska pomoć je hitna, kazala je psihijatar dr Purlija. Sagovornica Primorskog portala ukazuje da pored nas žive ljudi koje društvo polako prestane da vidi.

-Do kada da ćutimo na ovakve situacije. Bez stigme kad je u pitanju mentalno zdravlje. On je čovjek koji treba podršku. Tražiti pomoć nije slabost, a pružiti je nije milostinja nego odgovornost zajednice. Zato je važno da socijalne i zdravstvene službe prepoznaju ovakve situacije i pruže stručnu pomoć. Društvo se ne mjeri po tome kako brine o najjačima, već po tome kako štiti najranjivije. Vrijeme je da zajedno pronađemo način da mu se pomogne, zaključila je dr Purlija naglašavajući da je nepredvidljiv i zdrav čovjek.