Bato Dobrković, vinogradar iz Crmnice: Kako plasirati vino preko granice?

Obično se misli da nakon berbe radovi u vinogradu jenjavaju. Međutim, kako kaže vinogradar Bato Dobrković iz crmničkog sela Mačuge, u periodu novembar – februar u vinogradu ima niz poslova čiji je osnovni cilj duboka obrada zemljišta, zatim, frezira se vinograd, mijenjaju se kočevi, uteže se žica, vezuju se loze… Tu je i zimsko prskanje, đubrenje, a kad otpadne lišće i rezidba vinove loze.

Dobrković kaže da je u njegovom vinogradu trenutno aktuelna upravo rezidba. Njegov vinograd je veoma lijepo uređen i veoma je čist. Bez obzira što vremenske prilike prije berbe nisu bile naklonjene vinogradarima, grožđe je bilo vrlo kvalitetno i zdravo, a od njega je i vino bilo kvalitetno.

– Imam oko 1.000 čokota loza na dvije parcele, i tu radim sve iz duše. Bavim se ovim poslom jer su ga radili i moji preci. Za vinograd su potrebne zaista velika volja i ljubav, ali mora i da se isplati. Ipak, niko ne garantuje da će neko kupiti naše vino, već za sve moramo sami da se snađemo – kaže on i dodaje:

– Ima jedan problem, za sada baš nerješiv. Tražio sam kako da plasiram svoje vino, jer sam ja poljoprivredni proizvođač i registrovani proizvođač vina. Dakle, vino je moj proizvod, koji je prošao sve kontrole na Institutu. Ali šta dalje? Kako doći do granice? I preći je? Niko ne zna da mi kaže na koji način to da odradim.

Dobrković je zadovoljan količinom i kvalitetom ovogodišnjeg roda.

– Vino je zaista visokog kvaliteta, veoma je dobro, standardno, kako to i jeste u selu Mačuge. Moj vinograd je cio na pjeskovitom terenu, pravom mjestu gdje može da uspijeva loza. Loze su dosta stare, mada sam ja u međuvremenu nešto ponovio prije 15 ili 20 godina. Valjda je takav zahvaljujući mom velikom angažovanju. Kako kažu, „maslina ti je kao majka, a loza je kao đevojka”. Maslini kad se god vratiš ona te dočeka, a lozu ako ostaviš godinu ili dvije, nema je više.

Rezidba tende pred kućom Batu pravi male probleme.

– Penjem se stepenicama, ali ne žalim jer je tenda ukras naše kuće. Istina je da traži ogroman posao, i rezanje i prskanje, ali kao takva daje smisao mom vinogradu. Radim sve sam i zbilja ne osjećam umor. Naprotiv, baš uživam. Moje je vino kvalitetno, to apsolutno tvrdim. Nisam nikad razmišljao o kupovini grožđa iz, recimo, Srbije, Makedonije, Plantaža… Za mene je kvalitet u mom vinogradu i mojim lozama – kaže on i dodaje da pokušava da uveže vinogradarstvo i turizam.

– Imam zaista lijepo uređenu vinariju, koju uglavnom ljeti često posjete turisti. No, za to je potreban poseban marketing, što naravno košta. Ima posjetilaca, dođu i uživaju, pa me ponovo posjete.