Bračni par Tatjana i Ranko Tufegdžić se uspješno bavi kozarstvom: Država štiti životinje, ali ne i ljude

Tatjana i Ranko Tufegdžić su prije par godina, građevinarstvo kojim su se bavili u Rusiji, zamijenili gajenjem koza. Prije pet godina su se iz Bara, gdje su se naselili nakon povratka iz Rusije, preselili u selo Stabla u Pivi.

Tatjana je živjela u gradu koji ima 600.000 stanovnika, i kako kaže, nikad nije vidjela kozu osim na slikama.

–  Ali moj muž se rodio i živio u selu Stabla, pomagao je roditeljima oko krava, ovaca,  tako da on poznaje život na selu. Njegova je bila ideja da kupimo koze i vratimo se na selo, i ja sam ga podržala u tome, kao svaka normalna žena koja voli svog muža. Po dolasku iz Bara nastavili smo da sve radimo zajedno, pomažemo jedno drugom. Nemamo nikakvih radnika, jer ako hoćeš da uradiš dobro, uradi sam. Naš je tim suprug, ja i jedna kćerka od 11 godina.

Mogu da budem ponosna na nju, jer na selu djeca brzo porastu,  budu odgovorna. Radi zajedno sa nama i pomaže nam svakog dana, a uz to se stvara jaka veza koja se ne prekida do kraja života – kaže ona, i ističe da ćerka radi apsolutno sve što i oni rade oko koza, čak koze i kerovi nju više slušaju nego njih.

Kako kaže, zadnjih par godina su dosta pomladili stado.

– Svake godine mi planiramo da smanjujemo broj koza za zimu do 30 ili 50 zbog ograničene količine sijena koje pripremamo. Međutim, ispadne i suprotno. Recimo, prošle godine ostalo nam je za zimu 56 grla, ove godine 65. Još uvijek imamo čiste rase burske koze. To je mesnata rasa koza, a i svake godine idemo naprijed sa rasom nubijske genetike, univerzalne mliječno mesnate rase koza. Osnovna linija našeg rada je rasna priplodna grla za priplod. Mogu sa ponosom da kažem da mi imamo najbolje rasne burske koze u Crnoj Gori, ali takođe i jedinstvene nubijske koze – kaže ona i dodaje:

– Koze držimo isključivo na prirodan način – slobodna ispaša svakog dana. Ne koristimo u uzgoju nikakve koncentrate ni za mliječnost, ni za brz prirast mase tijela. Sve ide polako, prirodno, i od toga imamo vrhunsku jarad za jakim imunitetom, prilagodljivu na bilo koje uslove. Zbog toga ne držimo više nikakve životinje, ni perad, jer koze lako mogu da pokupe svakakve parazite ako su u štali zajedno sa drugima vrstama životinja.

Tufegdžići smatraju da zbog prirodnog načina uzgoja koza imaju najbolje meso, sir,  mlijeko.

– Skoro svo mlijeko koristimo za nas, ali ako ostane ide na prodaju. Po proizvode kupci dolaze na našu farmu u Pivi. Sir pravim samo mladi i nikakav više, jer to su najbolji i najkorisniji kozji proizvodi za zdravlje. Sir pravim isključivo po narudžbi, a svako ko proba dođe opet. Jer, mlijeko od naših koza ima masnoću do 8%, sir bude kao melem. Za kilogram svježeg sira dovoljno je četiri litra mlijeka (od alpskih koza za tu kilažu sira potrebna je duplo veća količina). Cijena mog sira je 20 eura za jedan kilogram. To je cijena koju držim već zadnje dvije godine. Odlično znam ukus i kvalitet našeg sira, nikog ne tjeram da kupuje, ali i neću da dajem džabe. Cijenim naš svakodnevni rad i trud, i znam da se sir, mlijeko, meso tog kvaliteta u Crnoj Gori može naći samo kod nas, nigdje više – kaže ona i nastavlja:

– Meso jaretina kod nas je po 15 eura, kastradina 25, litar kozjeg mlijeka je 5, a koje može da se zgruša u bilo koje doba godine, a ne samo u jesen kao kod ovaca!

Tufegdžići kažu da svake godine ostavljaju za podmladak oko 15-20 grla jaradi.

– To uslovljava i korekciju količine koza za zimu. Tako imamo svake jeseni neku rasprodaju priplodnih grla koza i jarceva. Svaka koza ima svoje ime. Odrasle koze odlično znaju svoja imena. Koze su vrlo pametne životinje, i hoće da dođu kući sa ispaše same svakog dana.  No, mi ih moramo čuvati i pratiti, jer u našoj okolini ima vukova i medvjeda. Ove godine, uz naš veliki trud na čuvanju koza, imali smo u proljeće samo jedan napad od strane vukova na naše stado. Tada smo izgubili dva grla. Biraš i ostavljaš za rad najbolja grla, i svako grlo koje izgubiš, ne gubiš samo grlo, već i genetiku tog grla – kaže ona, i ističe da nastoje da u Crnoj Gori budu prisutne i pitome koze burske i  nubijske rase.

Dodaje da svakog proljeća, obično u maju, imaju na prodaju jarad burske i nubijske genetike.

– Ali samo za priplod, nije na prodaju za meso. Naravno, i za meso ostane nekoliko muških jaradi, ali to bude samo do 10% svih njih. Ni jedno žensko jare nije otišlo na prodaju za meso, već samo za priplod u druga gazdinstva. Poljoprivreda u CG ima ogromne probleme, može čak za deset godina da nestane, jer ako djeca koja nisu odrasla na selu, i ne znaju život na selu, ne znaju taj zanat i način rada, nikad se neće vratiti u svoj zavičaj. Život na selu treba učiti, kao i u školi, na fakultetima, svakog dana, godine…

U Srbiji, kaže Tatjana, pomažu poljoprivrednike.

– Po 100 eura za grlo koze i ovce, i po 500 eura za kravu za godinu dana. Kod nas je to 12 eura za kozu i ovcu, i 50 eura za kravu. Pomaže i Opština, dodaje po 20 eura za koze i 100 eura za krave. Ali i toga svega dovoljno samo da platiš struju u toku godine. Bilo bi dobro da država organizuje otkup mljeka, čega nema kod nas u Pivi, odnosno u opštini Pluzine – priča ona, i dodaje:

– Domaću, zdravu, korisnu hranu, koja nema u sebi konzernansa za duži rok trajanja, u Crnoj Gori je teško dovesti do potrošača još uvijek svježu i ukusnu! Između sjevera, centra i primorja nema normalne komunikacije. Kod nas u Plužinama ne postoji kurirska služba. Mislim da država mora ozbiljno da rasmisli hoće li biti poljoprivrede u CG ili ne. Nisu u pitanju samo godišnje premije, već i razvoj sjevera. U svakom gradu mora da bude Dom zdravlja, u kome treba da bude ne samo izabrani doktor i hitna pomoć, već i stomatolog, ginekolog, kardiolog, pulmolog, hirurg, laboratorija za nalaze. Ako tog osnovnog ne bude narod će da ode iz sela tamo gdje toga ima, a to znači da će sela da ostanu prazna.