Čije su fotografije naše djece na društvenim mrežama?

Mali još uvijek nosi pelene, mada se po objavama može naslutiti kako će ovo ljeto biti idealno da mama isproba nove trikove za odvikavanje. On uživa na plaži, to se dalo zaključiti po prošlogodišnjim fotografijama, ima slatku rupicu na bradi i tri najbolja drugara iz parkića. Mala malo šuška. To se čuje na video snimcima njenih recitacija iz dnevne sobe. Voli sa tatom da slaže lego kockice na terasi vikendice. Tamo obično provode praznike. Prije spavanja, ona uvijek pročita priču ili dvije. Mala i Mali žive svoje ušuškane živote, dok ih u online svijetu prate oči neznanaca. Poznaju ih, a nikada ih nisu upoznali.

Svake godine u školu kreću mališani koji su na društvene mreže ‚‚dovedeni” kao tačkice na snimku ultrazvuka. Na društvenim mrežama i dalje postoje fotografije današnjih srednjoškolaca sa vožnje na ringišpil konjićima. Na ekranima stotina, a često i više hiljada ljudi odrastaju djeca. Ljeti se pojavljuju u kupaćim kostimima ili samo ogrnuta peškirima.

Većina tih fotografija i videa objavljeni su iz ljubavi, ponosa, nedostajanja, slatkoće trenutka i želje da se zadrže momenti koji brzo prolaze. Namijenjeni da pošalju važne poruke, inspirišu i povežu. I baš zato priča o sharentingu nema jednostavne odgovore i crno bijeli ram. Pitanje ne glasi da li objavljivati ili ne, već šta i koliko često.

Riječ sharenting nastala je spajanjem engleskih riječi sharing, što u prevodu znači dijeljenje i riječi parenting koja se prevodi kao roditeljstvo. Odnosi se na praksu da roditelji na društvenim mrežama često objavljuju fotografije, video snimke i druge informacije o svojoj djeci. I dok većina roditelja i osoba bliskih djetetu to čini vođena najboljim namjerama, stručnjaci iz različitih oblasti upozoravaju na moguće negativne posljedice po mentalno zdravlje i fizičku bezbjednost djece.

O ovom fenomenu današnjice, pronalaženju balansa i prepoznavanju opasnosti za Primorski portal govorili su stručnjak za bezbjednost, dr Ivan Pekić i profesorica psihologije i psihoterapeutkinja Nataša Šljivić.

Porodične uspomene vs. digitalni dječiji dosije

Dr Ivan Pekić nema dilemu da većina roditeljskih objava nastaje iz ljubavi i ponosa prema djeci, ali je isto tako važno razumjeti da svaki javno dostupan sadržaj može postati predmet interesovanja osoba sa lošim namjerama. Upravo zbog toga pitanje bezbjednosti djece na internetu ne treba posmatrati kao ekstreman ili rijedak problem, već kao sastavni dio savremenog roditeljstva i digitalne kulture.

Kao dugogodišnji predavač na temu trgovine ljudima i djecom, Ivan Pekić ističe da su rizici po djecu u digitalnom prostoru stvarniji i prisutniji nego što većina građana pretpostavlja. Dodaje i to da je česta zabluda da se zloupotrebe dešavaju samo u velikim državama ili da pogađaju isključivo određeni tip porodica, recimo onih koje su već izložene nekim problemima. Primjećuje kako ljudi kao da ponekad zaborave da je internet globalan prostor i da fotografija ili informacija objavljena u Crnoj Gori brzo postaje dostupna korisnicima širom svijeta.

‚‚Najčešći počinioci zloupotreba dječijih fotografija i podataka nisu uvijek osobe koje se kriju iza anonimnih profila ili djeluju iz udaljenih država. Među njima se mogu naći seksualni predatori, internet prevaranti, članovi različitih kriminalnih mreža, ali i pojedinci koji imaju određeni stepen kontakta sa porodicom ili njenim okruženjem. Iskustva istražnih organa i stručnjaka za bezbjednost pokazuju da prijetnja ne dolazi isključivo od potpunih stranaca. Ponekad se radi o osobama koje prate porodicu putem društvenih mreža, poznanicima, bivšim partnerima, komšijama ili ljudima koji naizgled nemaju nikakve sumnjive karakteristike. Upravo zbog toga bezbjednosna procjena roditelja ne smije biti zasnovana samo na pitanju „da li poznajemo neku osobu“, već na pitanju koliko informacija o djeci činimo dostupnim javnosti”, pojašnjava Pekić.

Takođe, prema njegovom mišljenju, najveći problem je što osobe koje imaju loše namjere često ne privlače pažnju okoline. One mjesecima ili godinama mogu prikupljati podatke, fotografije i informacije o navikama porodice prije nego što ih pokušaju zloupotrijebiti.

Na pitanje kako naizgled bezazlene fotografije i informacije mogu postati alat za zloupotrebu, Ivan Pekić objašnjava da jedna ili par fotografija rijetko predstavljaju problem sam po sebi. Rizik nastaje kada se fotografija poveže sa drugim informacijama. Upravo kombinacija različitih podataka omogućava stvaranje detaljnog digitalnog profila djeteta.

‚‚Danas je moguće analizirati fotografije, komentare, oznake lokacije i objave nastale tokom više godina. Na osnovu toga mogu se rekonstruisati svakodnevne navike, društveni krugovi, interesovanja i mjesta koja dijete redovno posjećuje. Takve informacije mogu biti iskorišćene za različite oblike manipulacije, lažno predstavljanje ili planiranje drugih krivičnih aktivnosti. Zbog toga stručnjaci za digitalnu bezbjednost sve češće upozoravaju da roditelji ne bi trebalo da procjenjuju rizik samo na osnovu sadržaja jedne objave, već na osnovu ukupne slike koju desetine ili stotine njihovih objava stvaraju tokom vremena”, precizirao je Pekić.

On dalje navodi da se kriminalci i predatori rijetko oslanjaju na jednu informaciju. Njihov cilj je da iz više izvora sastave kompletnu sliku o djetetu i porodici. Tako na primjer, jedna objava može otkriti ime djeteta, druga školu koju pohađa, treća sportski klub, a četvrta lokaciju na kojoj porodica redovno provodi vikende. Kada se svi ti podaci objedine, moguće je steći veoma precizan uvid u životne navike porodice. Takve informacije mogu poslužiti za socijalni inženjering, odnosno manipulaciju zasnovanu na povjerenju.

Osoba koja raspolaže velikim brojem podataka može se uvjerljivo predstaviti kao prijatelj porodice, trener, nastavnik ili vršnjak djeteta. Osim toga, fotografije i lični podaci mogu biti korišćeni za kreiranje lažnih profila na društvenim mrežama, pokušaje prevara, krađu identiteta ili druge oblike digitalne manipulacije. Što je više javno dostupnih informacija, to je lakše izvršiti takve zloupotrebe, upozorava dr Pekić.

Ono sve što su vam rekli o meni

Osim potencijalnih spoljnih opasnosti, za djecu i porodice vremenom mogu nastajati unutrašnji nemiri i emotivne pukotine ako se pretjera sa dijeljenjem privatnog sadržaja. Psihološkinja Nataša Šljivić kaže da ne smijemo zaboraviti da su digitalni albumi istovremeno i lični i javni. Dijete odrasta, prolazi kroz razne razvojne zadatke,  a tokom adolescencije traga za odgovorima na pitanje „ko sam ja“, gradeći svoj identitet.

Šljivić skreće pažnju na to da kada su fotografije, uspomene pa čak i intimni trenuci već javno dostupni, dijete može imati osjećaj da mu je identitet djelimično „zadat“. Ovakva situacija često vodi ka unutrašnjem konfliktu djeteta, raskoraku između slike koju su roditelji o njemu već prezentovali drugima i slike koju mlada osoba želi da izgradi o sebi.

Ne bi trebalo zaboraviti da fotografije koje roditeljima djeluju slatko ili bezazleno, poput dječjih ispada, nezgodnih trenutaka ili situacija sa plaže, ta ista djeca kasnije mogu doživjeti potpuno drugačije. U osjetljivim razvojnim fazama, a naročito u tinejdžerskom uzrastu, ovakvi sadržaji mogu postati izvor posramljenosti, povlačenja u sebe i smanjenog samopouzdanja, ističe psihološkinja.

‚‚U eri društvenih mreža i vršnjačkog ocjenjivanja, granica između privatnog i javnog je sve tanja, a posljedice poput ismijavanja ili digitalnog nasilja postaju realan rizik. Djeca koja odrastaju uz stalno dijeljenje ličnih informacija često nemaju priliku da razviju jasan osjećaj ličnih granica i privatnosti. Recimo, ako roditelj svakodnevno objavljuje trenutke iz njihovog života, dijete može usvojiti poruku da je to norma i da se tako treba ponašati.  S druge strane, kod neke djece može se javiti i suprotan efekat, a to je pojačana potreba za zaštitom privatnosti, pa čak i nepovjerenje prema roditeljima. Osjećaj da su lične granice narušene može ostaviti negativan trag na odnos roditelj – dijete, upozorava Šljivić.

Ona dodaje i to da za razliku od nekadašnjih porodičnih albuma, digitalni sadržaji imaju trajnost i dostupnost koji se ne mogu u potpunosti kontrolisati. Jednom objavljena fotografija može biti  sačuvana, dijeljena ili zloupotrijebljena. To znači da nešto što je danas bezazleno, sjutra može imati posljedice u vršnjačkim odnosima, ali i u profesionalnom kontekstu. Mladi ljudi danas sve češće ulaze u odrasli život sa digitalnim „profilom“ koji nisu sami kreirali, zaključuje psihološkinja.

I iz ugla stručnjaka za bezbjednost, Pekić kaže da jednom objavljena fotografija više nije u potpunosti pod kontrolom osobe koja ju je postavila. Čak i kada je objava namijenjena ograničenom broju ljudi, uvijek postoji mogućnost da je neko sačuva, kopira ili podijeli dalje bez saglasnosti autora.

‚‚Internet funkcioniše na principu umnožavanja podataka. Svako dalje dijeljenje stvara nove kopije koje se mogu pojaviti na različitim platformama, serverima i uređajima širom svijeta. Upravo zbog toga stručnjaci često naglašavaju da internet ne zaboravlja lako“, napominje Pekić i dodaje da kada je riječ o fotografijama maloljetnika, problem nije samo dark web, već činjenica da roditelji nakon objave gube značajan dio kontrole nad sadržajem. Oni mogu obrisati fotografiju sa svog profila, ali ne mogu uvijek znati koliko je puta ona prethodno preuzeta, sačuvana ili proslijeđena drugim osobama.

Mjera kao odraz ljubavi, poštovanja i sigurnosti

Psihološkinja Šljivić nema dilemu da je dijeljenje fotografija najčešće izraz roditeljske ljubavi i želje za povezivanjem.  Problem nastaje kada se izgubi mjera i kada potreba za online validacijom nadvlada  promišljanje.

‚‚Veoma je važno da roditelji misle o perspektivi djeteta i postave sebi pitanje: Kako bi se moje dijete osjećalo da vidi ovo za deset godina, da li bi se ova fotografija njemu ili njoj svidjela? Kako dijete raste i sazrijeva, važno je pitati ga za dozvolu prije objave i uključiti ga u odluke o njegovoj digitalnoj prisutnosti. Uz to, roditelj mora voditi računa o postavkama privatnosti profila. Mislim da je neophodno i izbjegavati fotografije koje mogu narušiti dostojanstvo i sigurnost djeteta. Nije svaki lijep trenutak namijenjen javnosti i razlika između privatnog i javnog treba da bude jasna. Čini mi se da bi bilo lijepo vratiti kulturu čuvanja fotografija u porodičnim albumima, kaže Šljivić.

Zaštita djece na internetu ne podrazumijeva potpuno odustajanje od dijeljenja porodičnih uspomena, već odgovorno upravljanje informacijama, mišljenja je Ivan Pekić. Najvažnije preventivne aktivnosti uključuju ograničavanje vidljivosti objava samo na osobe od povjerenja, izbjegavanje objavljivanja punih identifikacionih podataka, neotkrivanje škole, vrtića ili svakodnevnih ruta kretanja, kao i isključivanje geolokacijskih oznaka. Preporučljivo je izbjegavati objavljivanje fotografija koje mogu otkriti osjetljive detalje o životu djeteta, kao i redovno provjeravati postavke privatnosti na društvenim mrežama. Takođe, roditelji bi trebalo da razgovaraju sa djecom o digitalnoj bezbjednosti i da ih postepeno uče odgovornom ponašanju u online prostoru.

‚‚Najbolja zaštita nije potpuna zabrana ili prestanak korišćenja interneta i društvenih mreža, već stvaranje kulture digitalne odgovornosti unutar porodice“, preporučuje Pekić.

Nataša Šljivić podsjeća da su roditelji djeci prvi model ponašanja, a ako oni pretjerano izlažu sopstvenu privatnost, dijete, odnosno djeca mogu usvojiti takav obrazac. Najbolji interes djeteta treba da bude iznad trenutne potrebe za dijeljenjem emocija ili društvene potvrde. Odgovorno ponašanje podrazumijeva poštovanje buduće autonomije djeteta, zaštitu njegovog samopoštovanja i identiteta i razumijevanje dugoročnih implikacija digitalnog traga. Takođe, važno je dijete učiti digitalnoj pismenosti, zdravim granicama i odgovornom dijeljenju sadržaja.

Iz psihološke perspektive, ključno pitanje nije da li roditelji treba da dijele sadržaj, već kako, koliko i sa kojom sviješću. Profesorica Šljivić zaključuje da su uspomene dragocjene, ali djetetovo pravo na identitet, dostojanstvo i privatnost ipak su dragocjeniji.