Dan koji se ne zaboravlja:  44 godine od najrazornijeg zemljotresa u Crnoj Gori

Oslobođena energija iz zemljine utrobe katastrofalnih razmjera tog je jutra izazvala vrisak, plač i suze, a mnoge zavila u crno. Rušila su se i materijalna dobra, ali nije ubijena odlučnost naroda da obnavlja porušeno i gradi nove objekte za bolji i ljepši život, podsjetio je u svojoj knjizi danas pokojni Blažo Orlandić.

Crnu Goru je prije 44 godine, 15. aprila u 7 časova i 19 minuta, pogodio katastrofalni zemljotres jačine sedam stepeni Rihterove skale, koji je odnio 101 ljudski život. Epicentar potresa bio je u Jadranskom moru između Ulcinja i Bara, na udaljenosti 15 kilometara od obale, a pomahnitala stihija prirode progutala je i djelove barske opštine. Sela su sravnjena sa zemljom, a potres nije izdržala ni Topolica. Više od 80 odsto stambenog fonda, kako u društvenom tako i u privatnom vlasništvu, nije bilo za upotrebu. Najviše je stradala luka, porušena je zgrada pravosudnih organa, bolnica, škole, hotel „Agava”, spomenici kulture i infrastruktura. Obala je razrušena u dužini od 1.200 metara.

Ondašnji predsjednik Opštine Blažo Orlandić napisao je tim povodom 2010. godine knjigu „Kad zemlja podrhtava”, podsjetivši na aprilsko jutro 1979. godine kada je „pomahnitala stihija prirode gotovo progutala naše primorjeˮ.

– Oslobođena energija iz zemljine utrobe katastrofalnih razmjera tog je jutra izazvala vrisak, plač i suze, a mnoge zavila u crno. Rušila su se i materijalna dobra, ali nije ubijena odlučnost naroda da obnavlja porušeno i gradi nove objekte za bolji i ljepši život – podsjetio je u svojoj knjizi danas pokojni Blažo Orlandić.

U recenziji knjige, dr Ljubo Živković kazao je da je ona faktografsko svjedočenje čovjeka koji je tih sudbonosnih dana bio čelni čovjek opštine.

– Na onom mjestu sa koga se rukovodilo, rekao bih životima građana Bara. Vodilo se računa o mrtvima i dostojanstvu smrti, o bolesnima i ranjenima, o životima, o djeci i đacima, starim i iznemoglim, o smještaju, ishrani, obnovi, o sigurnosti i bezbjednosti. I sve to snagom čelične volje i autoritetom, bez prava na grešku i improvizaciju. Negdje je Crnjanski zapisao „U neuralgičnim vremenima i događajima svima nama istorija dodijeli pravu ulogu i odgovarajuće mjestoˮ. Tada je, meni je to potpuno sve jasno, Blažo Orlandić bio onaj čovjek koji se našao na pravom mjestu – kaže Živković.

Mještanin Zoran Vojvodić podsjeća da su u to vrijeme grad gradile operative Zavod za izgradnju Bara i Drina Goražde, te da su one obilježile izgradnju svih stambenih objekata u opštini, kao i hoteskih naselja. Vojvodić ističe da je Zavod imao odličnu operativu, ali i Drina koja je već dugo bila prisutna.

– Zemljotres je zbilja ljuljnuo nekako nestvarno, jer do tada je crnogorsko područje bilo projektovano za potrese do sedam stepeni, a ovaj je išao na 9 i dalje… Užas.  U centru grada, što se tiče zgrada Zavoda, nije pao niti jedan kamen, nijedno stepenište, ništa se na njihovim zgradama nije desilo. Zgrade koje nikada nisu dobile upotrebnu dozvolu, hotel „Agavaˮ i zgrada Suda, jako su stradale. Ali, upotrebnu dozvolu nisu dobili ni hoteli koje je gradio Zavod u Čanju. Vrlo je interesantno da su sve zgrade koje su bile na podlogama pijeska izdržale udar zemljotresa, jer je pijesak bio zaštita u donjoj zoni i ponašao se kao voda, tako da su zgrade klizale po tom pijesku. Samo one zgrade koje su bile na čvrstim terenima bile su ugrožene. Zato je stradalo seosko stanovništvo u crmničkim selima – kaže Vojvodić, i ističe da je predsjednik opštine Blažo Orlandić bio briljantan.

– Obnova područja je bila nestvarna, jako brzo se reagovalo. U gradu su bili mladi ljudi koji su se proslavili na crnogorskom nivou, prije svih Saša Brajović i Miki Raičević, koji su bili dio ekipe iskunog Čeda Čejovića. Organizovana je savezna radna akcija sa sjedištem u Buljarici, u kampu Sutjeska. Predsjednik omladine bio je Vojo Banović, zatim sa naše strane Đoko Orlandić… Mi smo radili sve što je izvršni odbor donio kao odluku, i sve nam je bilo nadoknađeno. Gdje god da smo išli bili smo plaćeni. Ova akcija je trajala dvije ili tri godine.

Jovan Đano Stojanović iz crmničkog sela Sotonići u zemljotresu je izgubio babu Stanu.

– Tog jutra sam imao osjećaj da se planina iznad sela pokreće. Zemlja drhti, ruši se sve oko nas, a nisam imao straha već sam bio u nekom bunilu, iščekujući šta će na kraju biti i kada će se tlo ispod nas smiriti. Moja porodica je bila ispred kuće, osim prababe Anđuše koja je bila nepokretna i nalazila se u kući. Moja majka Zlatana je ušla i iznijela je na rukama u dvorište. Kad se podrhtavanje smirilo prebrojavali smo se da vidimo jesmo li svi živi. Međutim, nije bilo babe Stane, što je bio razlog da krenemo u potragu za njom po selu. Ubrzo se đed Vlado sjetio da je ona prije zemljotresa pošla da nahrani stoku. I desilo se ono najgore, našli smo je poklopljenu kamenjem u kući koja se nalazila pored stogova sijena. Priskočili su rođaci u pomoć, i nekoliko sati smo pomjerali kamen po kamen da bismo došli do njenog tijela. Inače, u selu je bilo još žrtava zemljotresa. Najteže je bilo saznanje da su i druge komšije u selu, ali i širom Crmnice, pod ruševinama –  prepričava Jovan.