Imamo li još Slavoljuba Šćekića? 

Sila je jedini jezik koji mafija razumije. Kad neko oklijeva makar na tren oni to nanjuše odmah, a svaku nesigurnost države vješto iskoriste i ne praštaju. Oni ništa ne prepuštaju slučaju. Ako spustiš gard, udare odmah i bez oklijevanja. Pravo u bradu.

Država i policija kao da se igraju sa našim najvećim kapitalom. Puna su im usta pravde, akcije i zakona. Efikasnost i rezultati ne odgovaraju onome što političari propovijedaju u slučaju Slavoljuba Šćekića. Neke partije daju sve od sebe, a ostali se prave da su nemoćni ili nenadležni.

Imamo lika koji je krojen i brušen tako da izgleda kao filmski ili književni lik. Da je sreće, Slavoljub Šćekić bi do sad dobio i ozbiljan film i dokumentarac. Ali to bi jedino mogao da bude dobar film sa dobrim glumcima i budžetom. Jer, ne može drugačije. Ime diktira sve.

Ako već do kraja nismo mogli da rasvijetlimo njegovo ubistvo, mogli smo da “Slavoljuba Šćekića“ ovjenčamo titulom “glavnog lika Crne Gore“. On je naš Đovani Falkone. Bez pretjerivanja. Čovjek koji nije uzmakao ni koraknuo nazad, koga je mafija ubila. A znamo da mafija ubija samo kad nekoga ne može da kupi, slomi ili preplaši.

Slavoljub Šćekić je naš Džo Malon iz filma Nedodirljivi. Scenario je majstorski pisao Dejvid Memet, a režirao je Brajan De Palma. Zahvaljujući njima dvojici stvoren je strašan lik inspektora Džoa Malouna (koga igra Šon Koneri). Inspektor je karakter i po, čovjek na mjestu, kome je sve jasno.

On je nepotkupljiv, ali surov, jer zna s kim ima posla. Nije mu glava u oblacima, ne obmanjuje sebe idejama da su svi dobri i nevini. Nikako. On stojeći na mostu govori Eliotu Nesu (Kevinu Kostneru) da “ako želiš da uhvatiš pacova, moraš da siđeš u kanalizaciju“. Slikovito, ali tačno.

Čini se da niko posle smrti Šćekićeve nije htio da obuje dugačke gumene  čizme i da siđe u kanalizaciju. Niko od političara nije htio da uprlja odijelo, da juri naše miševe do kraja.

Zato bi bila kosmička pravda kad bi Policijska akademija u Danilovgradu ponijela ime “Slavoljub Šćekić“. I ne smije se tu zaustaviti. Nije dovoljno takvih se ljudi sjetiti na godišnjicu ubistva. Priča o takvom čovjeku mora da služi kao svetionik svima: da je nekad postojao neko ko je životom platio zato što je radio ispravno. Zato što je svim silama činio ovo društvo boljim hvatajući loše. Nije ustuknuo, nije se pomjerio. Nemamo mnogo takvih, nismo imali mnogo takvih.

Slavoljubovo ime je istovremeno najtragičnija i nasvjetlija tačka sukoba kriminala i policije. Za sad, čini se ili da su oni pobijedili ili da je neriješeno. Ali pravda nije (još uvijek) pobijedila. Borba još traje.

Ako ne iskoristimo priliku da s pravom uzdižemo stalno ime “Slavoljub Šćekić“, ako ne ustanemo svaki put kad ga čujemo, ako ne damo omaž i ne iskažemo poštvanje i duboki naklon, onda ovo društvo možda nije zaslužilo takvog monolitnog čovjeka i profesionalca kakav je bio Slavoljub Šćekić.

Na našeg inspektora su ispaljena 23 metka. Nikad to ne treba gubiti iz vida. Neki ljudski ološ, talog društva uzeo je hekler u ruke i pucao u tijelo ispravnog čovjeka. Uvijek je pri pomisli na taj čin i broj metaka na umu scena iz italijanske serije La Piovra kad mafija ubija inspektora Korada Katanija.

Zato političari i institucije ne smiju da igraju ping-pong sa nadležnošću ko je dužan da odluči hoće li se akademija zvati po “Slavoljubu Šćekiću“. Niko ne može reći da je protiv tog imenovanja. Argumenti su samo “za“. Jednostavno, nazovite je tako, jer tako mora.

Neka bude što biti ne može.

Izvor: Vijesti

Piše: Đuro Radosavović