Ko i kada kontroliše hraniteljske porodice u Crnoj Gori?

NVO „Centar za dječija prava“ zahtijeva da se, nakon informacija koje su dospjele u javnost o dugogodišnjem nasilju i eksploataciji djece smještene u hraniteljskoj porodici, konačno otvori pitanje koje se godinama gura pod tepih: ko stvarno kontroliše hraniteljske porodice, kada ih kontroliše i šta ta kontrola u praksi uopšte znači?

Odgovornost za praćenje djeteta smještenog u hraniteljsku porodicu nije stvar dobre volje službenika. Porodični zakon izričito propisuje da organ starateljstva prati razvoj djece smještene u druge porodice i utvrđuje da li se njihovo čuvanje, njega, vaspitanje i školovanje ostvaruju u skladu sa zakonom i ugovorom o smještaju. Organ starateljstva je dužan da reaguje na uočene nedostatke i preduzima mjere za koje je zakonom ovlašćen. Važeći Pravilnik o bližim uslovima za pružanje i korišćenje usluga porodičnog smještaja-hraniteljstva i porodičnog smještaja i dalje je označen kao važeći propis, a njegov član 32 propisuje da se stručna podrška kod hraniteljstva pruža najmanje svakih 50 dana.

NVO „Centar za dječija prava“ smatra da je takav minimum nedovoljan. Hraniteljske porodice u kojima država smješta djecu moraju biti predmet stvarne kontrole najmanje jednom mjesečno, a tamo gdje postoji bilo kakva prijava nasilja, zanemarivanja, eksploatacije ili drugi indikator rizika – kontrola mora biti češća, vanredna i, kada okolnosti to zahtijevaju, nenajavljena. Razgovor sa djetetom mora biti sproveden na način koji omogućava da dijete govori slobodno, a ne da se „kontrola“ završi kafom sa hraniteljem i administrativnom zabilješkom da je stanje uredno.

Posebno pitamo šta se kontroliše kada se iz državnog budžeta istovremeno izdvajaju značajna sredstva za hraniteljstvo. Propisi predviđaju i naknadu troškova smještaja i posebnu naknadu za rad hranitelja; kod standardnog hraniteljstva naknada za rad za jedno dijete vezana je za 30% troškova odgovarajućeg institucionalnog smještaja, dok je kod hraniteljstva uz intenzivnu ili dodatnu podršku taj procenat 50%, uz dodatne procente za svakog narednog korisnika. Među hraniteljskim porodicama postoje i porodice romskog porijekla koje, kao i sve druge hraniteljske porodice, ostvaruju zakonom propisane naknade po djetetu. Etnička pripadnost ne smije biti ni razlog za privilegiju ni razlog za diskriminaciju, ali ni izgovor da se o kontroli ne govori. Kada se iz javnih sredstava po osnovu hraniteljstva izdvajaju značajni iznosi, država je dužna da jednako ozbiljno kontroliše svaku hraniteljsku porodicu – romsku, crnogorsku, srpsku ili bilo koju drugu – i da utvrdi da li novac prati stvarna briga, bezbjednost i zaštita djeteta i upravo zato javno pitamo: gdje su izvještaji sa terenskih kontrola, koliko je hraniteljskih porodica kontrolisano tokom posljednjih 12 mjeseci, koliko puta je sa djetetom razgovarano bez prisustva hranitelja, koliko je bilo nenajavljenih posjeta i koliko je postupaka pokrenuto zbog utvrđenih nepravilnosti?

Posebno zabrinjava odnos JU Centar za socijalni rad za Glavni grad Podgorica. Prema evidenciji naše organizacije, direktor te ustanove Denis Martinović mjesecima ne odgovara na naš poziv za sastanak, iako upravo pitanja zaštite djece i funkcionisanja sistema socijalne i dječje zaštite predstavljaju samu srž djelatnosti Centra. Da je Denis Martinović direktor Centra potvrđuje i zvanična internet stranica ustanove.

Zato pitamo direktora Martinovića: ako nema vremena za sastanak sa organizacijom koja se svakodnevno bavi prijavama ugrožavanja prava djece, ima li Centar dovoljno vremena i kadra da redovno obilazi hraniteljske porodice i kontroliše kako djeca zaista žive?

Ovo nije pitanje odnosa jedne NVO i jednog direktora. Ovo je pitanje odgovornosti institucije kojoj država povjerava zaštitu djece.

Zakon dodatno predviđa nadzor nad stručnim radom pružalaca usluga, kao i inspekcijski nadzor nad sprovođenjem propisa socijalne i dječje zaštite. Dakle, sistem nadzora formalno postoji. Pitanje je da li postoji na terenu ili samo na papiru.

Konvencija UN o pravima djeteta ne ostavlja prostor za relativizaciju. Najbolji interes djeteta mora biti od prvenstvenog značaja, institucije koje se staraju o djeci moraju biti pod odgovarajućim nadzorom, država mora štititi dijete od svakog oblika nasilja dok je pod brigom drugog lica, a dijete koje je izdvojeno iz svoje porodice ima pravo na posebnu zaštitu države. To proizlazi naročito iz članova 3, 19 i 20 Konvencije.

NVO „Centar za dječija prava“ zato zahtijeva uvođenje obaveznih kontrola svih aktivnih hraniteljskih porodica najmanje jednom mjesečno, uz dokumentovanu terensku posjetu, neposredan razgovor sa djetetom i vanredne nenajavljene kontrole kad god postoji bilo kakav indikator rizika.

Hraniteljstvo nije način da se dijete skloni iz evidencije institucije i da se potom svakog mjeseca uredno isplaćuje naknada.

Ako država plaća smještaj djeteta – država mora znati kako to dijete živi. Ako to ne zna, onda ne kontroliše hraniteljstvo, nego samo finansira smještaj.

NVO „Centar za dječija prava“