Magarac ovo nije zaslužio

Cio se svijet ovog ljeta vrti oko fudbala, a naš parlament to ne može da podnese, toliko skretanje pažnje sa naših političara je za njih nedopustivo. Nisu bili lijeni, pa su se posvađali. Ko nije pratio fudbal, mogao je da prati naš parlament, a tamo, u tom hramu oratorstva, čojstva i poštenja, tamo gdje su svi u pravu i svi sve znaju najbolje, bilo je uvrijeđenih i poniženih.

Zaista nije važno ko je koga uvrijedio jer nisu dovitljivi čak ni u tome. Treba znati nekoga i uvrijediti, nije to lako. Najveće uvrede u istoriji politike izrečene su bez psovke, kroz metafore i uvijene forme. Kad bi naši političari imali vremena, mogli bi da čitaju kako je to radio Čerčil, a oprostili bi im iako bi nekad po koju rečenicu citirali ili kopirali. U ovom našem slučaju poniženih i uvijeđenih, neko je potegao riječ “magarac“. Zanimljivo. Jer, magarci to nisu zaslužili.

Magarac je biblijska životinja, na njoj je Isus dojahao. Tako je iskazana skromnost, jednostavnost i ideja o važnosti pređenog puta, a ne brzini. Magarac je simbol postojanosti, upornosti i skromnosti, dok je konj simbol brzine, rata i oholosti. 

Ako posmatramo šire Crnu Goru i shvatimo da jesmo (silom prilika) dijelom Mediteran, više geografski nego li mentalno, treba da smo ponosni na magarca, a ne da se vrijeđamo koristeći ime te plemenite životinje koja nikome ništa nije skrivila. 

Na Balkanu je Antonio Nuić snimio divan film o magarcu, a naziv je baš onakav kakav se u dobrom dijelu Hercegovine i Dalmacije magarac i zove: Kenjac. U filmu igra Nebojša Glogovac, a sve se vrti oko jednog magarca. On može da nosi film na plećima, eto kakva je to ličnost i životinja. Rat i granice padaju u drugi plan, jer “kenjac“ je emocija, kroz njegovu prizmu sve postane nebitno i deplasirano. 

U pjesmi “Bože, Bože“ velikog Đorđa Balaševića, projektuje se lik koji će sve prodati jer ga jure svi zbog dugova, ali lijepo i emotivno kaže: “Sve ću dati, sve ću propiti / Samo neću moje malo magare / S belegom na levoj kopiti / Niko mene ne zna slušati / Ko moj verni drugar ušati / Za mnom ići i sanjariti / A ne kvariti.“

Pogledamo li stare fotografije sa Krita, Dalmacije, Sicilije, pa i Crne Gore, vidjećemo da je svim fotoreporterima neki magarac zapao za oko. On umije i da pozira, kao da priča pogledom tužnim svoju sudbinu i život na tom prostoru između mora i krša, sunca i soli.

 Ali U Crnoj Gori, svi bi da se odreknu magarca, skoro svaka ga je familija imala do prije stotinu godina ali neće niko da prizna. Svi govore o porijeklu kao da su jeli zlatnim posuđem, kao da su proizvodili vino sa naljepnicom i porodičnim grbom, kao da je svima ispred kuće bio bazen. Bilo bi sjajno sprovesti anketu, da vidimo koliko će političara iz našeg parlamenta priznati da je njihova porodica imala magarca u svom posjedu i do kad.

Teško će to prevaliti preko usta, jer se ne slaže sa skupim odijelima i imidžom koji uporno pokušavaju da izgrade. Novak Đoković se upravo slikao okružen kozama i jarićima. Ozbiljna kampanja i ozbiljni brendovi to tako rade. Poneta je u povratku prirodi i neiskvarenim životinjama. Naravno, kampanja sa Đokovićem ima dvostruko značenje zbog skraćenice G.O.A.T. što naravno znači “greatest of all time“. Ali eto, najveći teniser i sportista svijeta nema problem da zagrli kozu i čitav svijet o tome bruji kao o nečemu lijepom.

Naši političari se svađaju ko je magarac a ko nije. Kako stvari stoje, uvreda za magarca bi možda bila da mu se kaže da je političar. Jer, magarac makar zna što radi i za koga radi. Magarac svoju platu mora da zaradi.

Izvor: rtcg Autor: Đuro Radosavović