Mehmed Ajdarpašić, ugledni stočar iz Bihora

Dugi niz godina Mehmed Ajdarpašić se u Bihoru bavi stočarskom proizvodnjom. Da je riječ o uspješnom i uglednom poljoprivredniku, koji živi od stočarstva, govori i činjenica da je vlasnik 130 ovaca i 33 goveda (junice, krave, bikovi).

Ajdarpašić ističe da je bavljenje poljoprivredom i stočarstvom naslijedio od svog oca.

– Još kao mali stekao sam radne navike i znao da radim sve poslove. Uglavnom se od toga živjelo u ovim krajevima. Naravno da nije bilo lako opstati i baviti se poljoprivredom u ovom kraju. Ranije su, istina, bili lošiji uslovi, ali sam ja bio uporan. Dosta teško bilo je posebno u zimskom periodu, padao je snijeg i dugo se zadržavao… Sada je drugačije, snijeg padne i nema ga već za nekoliko dana. Vrijeme se generalno dosta promijenilo – kaže on, i ističe da zima još uvijek traje, te da će tako biti sve do početka maja.

– Moram reći da je ova godina bila laka. Više je bilo lijepog vremena, malo je snijega padalo, a ja pamtim kada je padao i u maju, te jedne godine i 17. juna.

Kako ističe, premije na grla su dosta dobre i sa te je strane zadovoljan.

– Država pomaže, i velike su premije na stoku, sir… Po 450 do 500 eura za kravu, a ja ih imam 30-tak, i to je ipak dobro. Mora se ići na količinu. Tu je, takođe, i prodaja teladi… Otkup jagnjadi nije na očekivanom nivou, ali sve što se proizvede se i proda. Samo treba naći realnu cijenu. Jedno jagnje izađe od 250 do 300 eura. Nekom treba cijela plata za jedno jagnje – ističe on, i dodaje da su rad, red i disciplina ključ uspjeha, što njegovoj porodici ne fali.

Dodaje da ga čekaju dvije planine za obići ovog ljeta, kao i uvijek do sada.

– Kad dođe vrijeme, biću spreman za katune. Idem na dvije planine, iz razloga što na Pločniku, gdje prvo dođem, malo kasnije ima paše. Nekoliko godina sam bio u Đaloviće, a vjerovatno da ću i ove godine jedno vrijeme provesti tamo. Pomjeram se kako bih našao što bolje uslove za stoku – kaže on i nastavlja:

– Sela su napuštena, ali su pašnjaci ostali, a nema neke konkurencije i sve baš ide bez neke velike muke. Nije potreban veliki broj čobana, već samo volja. Pomažu mi supruga i četvoro djece, posebno najmlađi sin i kćerka, a dva starija sina nisu zainteresovana za poljoprivredu. Najmlađi sin i kćerka idu u školu, treća godina srednje škole, i pomažu tokom vikenda kad su slobodni. Nadam se da će najmlađi sin nastaviti što sam ja započeo.

Ajdarpašić smatra da je na selu najljepši život.

– Mnogi su ljudi pohrlili Evropi i velikim gradovima, ali je dosta njih u tim gradovima izgubilo familije. Moje je mišljenje da nama sa manjim radom nema ljepšeg života nigdje kao što je to ovdje. Slobodni smo ljudi, ko god mi dođe ja imam vremena da stanem, budem sa njim bar sat-dva. Meni se čini da svijet ide u nekom čudnom pravcu. Ljudi mogu imati vrtaču para, ali došlo je vrijeme da ako nema zdrave hrane, sve to što nisi proizveo svojom rukom – kaže on i dodaje:

– Naše podneblje je ekološki zdravo. Svoju stoku hranim na prirodan način, samo trava. Neki daju, recimo, granule i slično, a to je jaka prehrana.

Najveći problem kad je u pitanju sijeno, kaže on, jeste pronaći radnika.

– Možeš imati koliko hoćeš para, ali one ne pomažu. Postala su nam sela pusta, a najveći potencijal u Crnoj Gori je selo gdje se proizvodi zdrava hrana.

Vuna istisnuta iz upotrebe

– Takođe, svjedoci smo da je vuna na ovom području, iako vrijedna sirovina u tekstilnoj proizvodnji, skoro potpuno istisnuta iz upotrebe. Iako su vrijedni domaćini, iz ovog i drugih krajeva, od prodaje ove sirovine ubirali znatne prihode. Bilo je to vrijeme kad su skoro sve žene znale da predu i pletu. Nekada je bila velika čast dobiti runo vune za poklon. Vuna sada već dugi niz godina uglavnom završava na smetlištima. Nije dobro što se vuna tako sada tretira kao nešto potpuno nevažno, i što ovo malo stočara što je ostalo gleda kako da se od nje oslobodi – ističe Ajdarpašić.