Na današnji dan prije 45 godina desio se zemljotres koji je izazvao katastrofalna razaranja

Epicentar zemljotresa se nalazio u Jadranskom moru, između Ulcinja i Bara, na udaljenosti od 15 kilometara od obale.

O stravičnim razaranjima i događajima nakon toga razgovarali smo sa Đurom Markovićem, mještaninom crmničkog sela Sotonići.

–  Zemlja je snažno podrhtavala, a okolne planine bile su obavijene prašinom, nečim što je ličilo na oblake dima. Uništeno je i srušeno oko 1.600 kuća, a 530 ih je srušeno, ali se u nekom dijelu mogla skloniti glava, dok je 2.770 bilo neznatno oštećenih. Uništeni su putna infrastruktura, nisko-naponska i visoko-naponska mreža, groblja, crkve, škole, vodovod, željeznica, crmnički dio magistrale, stočni fond… – prisjeća se Marković.

– Bio je to stravičan prizor, 7,9 rihterove skale. Kako se čulo… Nedelja, neradni dan, vedro jutro, mnogi su ostali da spavaju nešto duže. Ja sam već bio ustao i upravo pio kafu. Odjednom se zemlja zatresla prvo polako, a zatim sve jače i jače. I trajalo je to nekih 20 sekundi, možda i duže, a meni je izgledalo kao cijela vječnost. Kuće su se ljuljale nevjerovatno, kao da su kule od karata. Vrhovi Sutormana, Raša, Bjelasice zadimili su od prašine, a niz strmine se valjalo ogromno kamenje i proizvodilo stravičan huk. Zatim je odjednom nastao tajac – priča on i nastavlja:

– Otišao sam do željezničke stanice jer sam tu blizu i živio, kako bih čuo od šefa stanice da li se što desilo u Baru. S obzirom da je moj sin Dragan tog jutra školskim autobusom sa još 12-13 učenika otišao na neko školsko takmičenje iz biologije, a veze su bile prekinute, nisam mogao o njemu ništa da znam. Nije bilo ni struje, ali ono što sam čuo od šefa stanice bilo je zastrašujuće – „Bar je sravnjen sa zemljomˮ. Steglo mi se srce, skamenio sam se i krenula su razna razmišljanja. Upalio sam kola i krenuo kući u Sotoniće gdje su mi bili otac i majka. Na prilazu selu vidim da nema kuća Radovića, Stankovića. Komšija Đuro Radović žuri preko magistrale prema kućama Stankovića. Čuli su se lelak i plač… Poginuo je Savo i njegova brataničina Maja, a Jovan, njegov brat i Majin otac, ostao je pod ruševinama. Selo je izgledalo sablasno, tužno, porušeno kao da je pala atomska bomba.

On ističe da je u kući našao žive oca i majku, te da je i dio kuće bio oštećen.

Kako kaže, nije imao vremena da se zadržava u kući.

– Krećem magistralom za Bar da tražim sina. Usput čujem i vidim u Gornjem selu Toma Stojanovića, koji oplakuje svoju majku Stanu stradalu u blizini kuće kada se na nju obrušilo kamenje. Došao sam do vijadukta iznad sela Bukovik, ali dalje se nije moglo. Dočekalo me je ogromno kamenje na putu. Tu zatičem Peša Đurovića koji je takođe krenuo da traži sina. I krenuli smo pješke. Na vrhu planine zatekli smo kola koja nisu mogla ka vijaduktu i upravo smo krenuli nazad prema Petrovcu, te sa tim kolima krenuli da nastavimo ka Baru.

Marković kaže da se raspitivao u školi gdje je trebalo da se održi takmičenje.

– Dobio sam odogovor da taj autobus nije ni dolazio. Naravno, nastaju crnje slutnje, osjećam očaj i baznađe. No, sreo sam se sa komšijom Vladom Gaževićem, koji me je i vratio kolima nazad do srušenog vijadukta, gledajući niz padine Kruševice da nije negdje zaglavio i srušeni kombi. Đurović je stigao prije mene u Virpazar i saznao da su sva djeca zdravo i dobro, jer se kombi vratio iz Petrovca sporednim putem kroz Gluhi do i došao u Virpazar. Među desetoro te djece bilo je i sedam jedinaca – priča Đuro.

Nakon svega se stavio na raspolaganje štabu civilne zaštite.

– Radilo se danonoćno, bez prestanka i odmora. Kod svih je ispoljena jaka volja da se pruži pomoć i solidarnost komšija i prijatelja na izvlačenju nastradalih ispod ruševina, povrijeđenih, vađenje životinja koje su ostale ispod njih… Posebno mi je u sjećanju ostala velika pomoć Zećana iz Bistrice, Ponara i drugih sela Zete, svi su priskočili sa svojim vozilima i traktorima. Potjerali su živu stoku u svoje štale i čitave porodice odveli kod njih da stanuju. Vrlo brzo stigla je i vojska, zatim civilna zaštita, teritorijalna odbrana medicinske ekipe, vatrogasci. Djelovalo se blagovremeno, stručno, profesionalno, bez panike u pružanju pomoći, zahvaljujući organizaciji opštinskih i društveno političkih prednosti grada na čelu sa predsjednikom Blažom Orlandićem. No, ne daj Bože da se ponovi takav zemljotres. Ondašnja Jugoslavija je izdvojila sredstva za obnovu crnogorskog primorja. Kuće su obnovljene, ali je Crmnica izgubila svoj imidž i ondašnju arhitektru.

Marković kaže da se ne smiju zaboraviti ni oni koji su stradali i izgubili svoje živote.

– Ne možemo i ne smijemo zaboraviti sve one čiji su se životi ugasili u ruševinama ovog kraja, Maja i Savo Stanković, Stana Stojanović, Jana Jovetić, Ljubica Vuksanović, Nadu, Miodraga, Predraga i Nenada, Jelena i Mašica Klisić, Julka Bokovac, Vojka Dragišić, Ikica, Vasiljka i Jošana Milić, i drugi kojih se ja ne mogu sada sjetiti – zaključuje Đuro Marković.