Na kafi: Goni Žabeli, volonter – pas je čovjekov najbolji prijatelj!

Goni je samostalni volonter koji ne traži nikakvu pomoć, već sve iz svog džepa donira i plaća za pse i mačke sa barskih ulica.

Prema njegovim riječima, azil na Kufinu znači mnogo za Bar.

– U prostorije azila dovode pse i sterilišu ih, te ih ponovo vraćaju na isto mjesto odakle su ih uzeli. Zadržavaju samo agresivne kučiće i naravno, postoji i mogućnost udomljavanja. Istina, bio sam veliki protivnik izgradnje azila, jer sam se plašio da ne postane privatan, da se samo radi za „nečije” prijatelje, pomaže pojedincima… Ali moram reći za sve jednako. Prošle godine sam lično jednom prilikom nezadovoljan pošao u azil, kod direktora, sa nekim drugovima, te Majom Leković. Naime, bila su uspavana neka bolesna štenad. Mi nismo odobravali, i uvijek tražimo da se bore za njihov život, dokle god su u mogućnosti bez uspavljivanja. Mislili smo da nastoje da se što prije njih otarase. Za mene je pas najbolji prijatelj – kaže on i dodaje:

– U azilu ima mnogo dobrih bokseva, urađeno je kao mali mini hotel, stvarno je sve dobro isplanirano. Lično sam bio protiv jednog od tamo zaposlenih ljudi, koji liječi životinje, jer se ne slažem sa njegovim načinom rada. Ipak tražim više profesionalizma u njegovom radu.

Ističe da mu je sadašnji direktor Marko Brnjada izašao u susret za sve što ga je on zamolio.

– Moram da ne napomenem da je čovjek koji je od prvog dana radio tamo ostao bez posla, a radio je od ujutro do naveče, za platu od 450 eura. Tražio je stalni radni odnos da bi na kraju ostao bez posla. Mislim da ga treba vratiti na posao. Ljudi koji tamo rade nemaju puno znanja iz oblasti kojom se bave u azilu. Mislim da bi svi zaposleni morali da prođu neku obuku – kaže Goni i dodaje da su nakon povratka pasa iz azila svi sterilisani.

– Nijedan od njih više ne može da ima mladunčad, da se po ulici gone, razmnožavaju… Po gradu ih ima mnogo manje. Često se dešava da ih vlasnici sa strane ubace u džak i ostave kraj kontejnera. Mi se borimo za svaki život, a to zahtijeva puno energije, materijalnih sredstava… A nemamo sigurnih izvora prihoda, već funkcionišemo od donacija i pomoći. Te naše komšije iz Budve, Ulcinja, Petrovca ne razmišljaju o tome. Dođu i izbace ih na ulicu. Ja to primijetim, jer poznajem svakog kučića, a moj kofer je pun hrane i svaki od njih poznaje zvuk mog motora. Jednostavno stanem, a oni se okupe svi oko mene i ja ih hranim. Znam u gradu gdje je svaki pas, mačak, gdje su mačići i kučići, gdje borave… – kaže on i podsjeća da mu je prije dvije godine predsjednik opštine Dušan Raičević izašao u susret kad su ga zamolili za veliku donaciju, koju je Goni podijelio svojim drugarima za koje zna da su pravi volonteri.

– Hoću da kažem pravim volonterima, a to su oni koji izađu na ulicu a ne „hvale“ se preko Fejsbuka i društvenih mreža. Mi smo trenutno dosta složni. Recimo, mene kad zovu, u bilo koje vrijeme da je negdje stradao pas, ja pođem i vidim šta se desilo. Veliki borac među nama je Maja iz Sutomora. Ima nas sasvim dosta. Preko nekih organizacija imamo besplatno sterilisanje kučića. Jedno vrijeme smo imali i pomoć Opštine, a posebno smo zahvalni i ne smijemo zaboraviti Radomira Novakovića Cakana, koji je posebno pomogao oko izgradnje azila. Prije nego je izgrađen, nezadovoljni stanjem u gradu, lično sam dva puta organizovao protest pred zgradom Opštine. Izašao je predsjednik Raičević i uradio je ono što smo od njega zahtijevali.

On ističe da na ulicama ima još pasa kojima se volonteri staraju

Volonteri su ljudi raznih godina, pola i karaktera, što može dovesti do nesuglasica i razmirica među njima.

– Ali ono što nas spaja i što uvijek treba da nam ostane na umu kao jedini cilj svega ovoga jeste ljubav prema životinjama, i u skladu sa time se treba i ponašati – ističe Goni i dodaje:

– Među prvima u borbi za zbrinjavanje pasa u našem gradu je Ljiljana Vulićević. Mi volonteri radimo posao koji bi trebalo da radi institucija. Svi pravi volonteri imaju zaista veliki teret, trpe razne poglede i etiketiranja. Međutim, sada primjećujem da se puno toga mijenja. Sve više je volontera koji se uključuju da pomognu, a upravo ako je već tako što nas je više, to je lakše. Polako se mijenja i svijest ljudi o ovom problemu. Evo da navedem jedan moj neprijatan susret sa prijateljem. Nije mi se duže javljao i kad sam ga pitao što je u pitanju, kaže mi „dok god budeš hranio životinje neću ti se javljati”. Pita me jednom prilikom žena koga bih prije izabrao, nju ili životinje, odgovorim, istina, bez puno razmišljanja da mi se čini kako sam spreman i da se razvedem, ali se životinja ne bih odrekao. Ipak, moram reći i da se moja žena baš angažuje, posebno kad ja nisam kod kuće – kaže Goni i nastavlja:

– Svako od nas volontera zna koji je kučić gdje i ko ga hrani. Među nama zaslužuju posebna priznanja Vesna Hrvatin, porodica Nenezić… Ja idem kroz grad i na periferiji, jer imam motor, a u Sutomoru je Maja. Ona brine i udomljava. Možda ću nekog i preskočiti, jer ima ih puno koji se baš angažuju.

Žabeli se osvrnuo i na ubijanje i trovanje životinja.

– U Čanju je bio pokolj, a zna se ko je to uradio. Policija na vrijeme procesuira izvršioce, ali tužilaštvo to ne prati. Mislim da moraju biti ažurniji. Kroz naš grad otrov bacaju većinom ljudi kojima navodno životinje smetaju. Nalazili smo u hrani eksere, udice… Međutim, danas je sve više ljudi koji u ulazima zgrada hrane kučiće i mačke. I to je veliki napredak.

Sa posebnim emocijama govori o dva psa, Radovanu i Garu.

– Kad su Radovana, koji ima oko 12 ili 13 godina, odveli u azil zatražili smo da se vrate, a da bi bilo tako neko je morao da potpiše da je postupak na njegovu odgovornost. I vratio se Radovan, bili smo srećni. Garo je najstariji barski kučić, ima oko 15-16 godina. Bude na prostoru od Željezničke stanice do pijace. Bio je skoro jedan slučaj koji sam čak prijavio policiji. Čovjek ga je išutirao dok je spavao. Miki se brine o njemu na pijaci. Posebno voli viršle i svako jutro mu ih donosim. Ali Garo stara, već slabije vidi i čuje – kaže Goni.

Na kraju želi da uputi apel svojim sugrađanima da ne truju, udaraju, šikaniraju, već da udomljavaju pse i mačke.

– Da je sreće da svaka druga kuća u dvorištu ima kučića. I naravno, da svi imamo malo više razumijevanja prema životinjama.