Na kafi sa Brahimom Kovačevićem: Institucije da obrate više pažnje dobrovoljnom davalaštvu krvi

Brahim Kovačević iz Gorane, član Društva dobrovoljnog davalaštva krvi Luka Bar, poručuje svima da budu humani i daju krv. Kovačević je zaposlen na terminalnu Port Of Adria i do sada je dao krv 60 puta.

– Krv sam prvi put dao 1998. godine, ali ne kao član nekog društva, jer ranije nisam ni znao da ta društva postoje. Naime, te godine mi se otac operisao i njemu sam dao krv. I tako sam nastavio. Nekako u isto vrijeme sretnem danas pokojnog Ljuba Joličića, ondašnjeg predsjednika Društva Luka Bar. Inače smo radili zajedno u Luci, gdje i danas radim, ali u Port Of Adria, gdje sam napunio 34 godine radnog staža – kaže on i nastavlja:

– Prihvatio sam njegov poziv da dođem u Društvo, tada sam imao 24 godine, učlanim se i od tada dajem redovno bilo ko da me pozove. Radim to drage volje i jedini motiv mi je humanost. Novčano ne mogu nikome da pomognem, ali ovako mogu. Bar nekom znači to što dam krv. Valjda sam makar nekoliko života spasio.

Ističe da nikada do sada nije imao bilo kakve poteškoće nakon davanja krvi.

– Kad kažem da je moj jedini motiv humanost, da pomognem ljudima, mislim na to da  nikad nikom nisam tražio ili uzeo bilo što, osim što me nakon davanja neko od članova tih porodica povede na doručak, ili dođu u kuću da se zahvale. I svako od davalaca bi uvijek tako postupio. Poseban je taj moj osjećaj kad dam krv, čini mi se da letim, da sam lak ka pero, to je situacija koja mi jednostavno prija, i čini mi se da taj osjećaj često ne mogu da opišem riječima.

Brahim dodaje da je i njegova kćerka Amina počela da daje krv još dok je učila u barskoj gimnaziji, na akcijama koje se svake godine održavaju, i da je vrlo aktivna.

Za svoje aktivnosti od Društva je često dobijao zahvalnice.

– Shvatam koliko je davanje krvi neophodno zajednici, i koliko svakom od nas može zatrebati u životu. Kad znam da nekome mogu da spasim život, 15 minuta je za nekoga život, a to svako od nas može. Trudim se da motivišem sve oko sebe, jer znam da će sva ta krv sa akcija nekome pomoći, možda nekom djetetu. Svi to možemo, zašto onda ne? Koristim priliku da poručim javnim institucijama da malo više obrate pažnju i odvoje sredstava za ovakva Društva, te poboljšaju uslove za rad. Ranije je bilo više donacija, a i jedinica krvi.

On navodi da ih kolega iz Društva, Zoran Popović, kontaktira za potrebe oko eventualnog davanja krvi za nekog čija se rodbina javi za potrebom.

– Ja sam nulta negativna. Često se desi da budem kući u Gorani, i odmah palim auto i dolazim, a ako sam na poslu, on dođe, povede nas i vrati. Povede nas i na doručak. Zaista se trudi koliko može da svakom izađe u susret. Bilo kome da je krv potrebna može da me kontaktira u bilo koje doba dana ili noći na teritoriji Crne Gore. Srećan sam što mogu da pomognem, i to me ispunjava. To ću činiti sve dok me zdravlje bude služilo. Žao mi je što davalaca nema više, i zato stalno pozivam sve koje mogu da to učine. Hrišćanski je pomagati – napominje on, i na kraju kaže da je zahvalan porodicama Obradović i Milačić, za čijeg je člana nedavno dao krv, na brizi da se sretnu sa njim i posebno mu zahvale.

– Dobar je to osećaj kada znate da ste nekom pomogli, da ste nekom spasili život – zaključuje Brahim Kovačević.