Na kafi sa Ćazimom Nikezićem, profesorom engleskog jezika u penziji
Ćazim Nikezić dvanaest godina je bio direktor Kulturnog centra Bar i festivala „Barski ljetopisˮ, dugogodišnji predsjednik omladine Bara u vrijeme SFRJ, a od 2012. do 2020. godine bio je na funkciji profesora saradnika na pomorskom fakultetu. Inače je profesor engleskog jezika u penziji.
Djetinjstvo je proveo u Velikoj (Veljoj) Gorani, dijelu Mrkojevića, u porodici koja je bila imućna.
– Posebno su mi ostale u sjećanju krečane. Bilo je potrebno prvo nabrati mnogo drva, pa se prućem isplete nešto kao silos, kamenje se unutra sazida, pa se sedam dana peče. Radnici su radili danonoćno, u tri smjene, vatra je morala stalno da gori. Kad se kamen izgori, zatvori se i ostavi da se ohladi. Zatim se pruće skine, radnici otvaraju krečanu, pa se kopa u zemlji velika rupa u koju se baca kreč da se ugasi, da bi se dobio kreč s kojim se može raditi, ne samo na kući, već i na voću. Krečane su u to vrijeme bile izuzeno težak posao, ali i isplativ. Moj otac je od dvije krečane, par volova i dvije prodate šume po pola hektara kupio 15 rala zemlje.
U Veljoj Gorani i okolnim selima u to vrijeme bilo je puno djece i omladine.
– Najbolje druženje je bilo kad ideš da čuvaš stoku. Igrali smo lopte krpenjačom koju smo pravili od krpa koje su bile nabijene iznutra drugim krpama. Prvi televizor smo u Gorani vidjeli 1968. kod učiteljice. Vuk Vlahović je donio TV, a ja sam kao odličan đak imao pristup i da ponešto odgledam. I danas se sjećam da sam gledao boks meč Zvonka Vujina. Malo je bilo i radio aparata, pa time i vrlo malo informacija. Struja je došla u Goranu 1966. godine, a fiksni telefoni sredinom osamdesetih. Bilo je ljudi u Mrkojevićima koji su prodavali kravu da bi uveli fiksni telefon.
Zemljotres iz novembra 1968. godine donio je mnogo promjena u ovom kraju.
– Stradalo je puno kuća u Gorani i dijelu Kunja. Međutim, bilo je i pozitivnih pomaka u životu stanovništa ovog kraja. Ljudi su počeli da se zapošljavaju u Luci Bar i u Ulcinju, dobili smo nove puteve, nove kuće… To jutro kad se osjetio zemljotres ja sam se našao na putu za školu. Počelo je da trese i da se obrušava. Naravno da je to bilo prvi put da svi mi vidimo tako nešto.
Ćazim je četiri razreda završio u Veljoj Gorani, peti u školi u Mrkojevićima, a ostale u Ulcinju. Nakon završene srednje škole 1977. godine našao se u Prištini na Filološkom fakultetu, odsjek engleski jezik i književnost.
– I ništa ne bi bilo čudno da sam do tada imao bar jedan čas ovog jezika u školi. Učili smo njemački i ruski. Moja želja je bila da upišem medicinu u Nišu, i bio sam tamo mjesec dana, ali kako sam bio vrlodobar učenik u gimnaziji nisam prošao prijemni. Javio se i problem što nisam učio engleski u školi, ali sam se ipak upisao. Učio sam puno, dan – noć – podsjeća on.
U Prištini ga je zatekao zemljotres 15. aprila 1979. godine.
– Bio sam na drugoj godini studija. U salu je ušla profesorica i rekla da Kotora, Bara, Budve i Ulcinja više nema, i da je potrebna krv za povrijeđene. Nije bilo telefona i nisam mogao znati jesu li moji živi. Brat je krenuo avionom iz Čikaga, a ja autobusom iz Prištine kući. Kad sam stigao do Vira i vidio da ipak nije sve srušeno, iako je mnogo toga bilo, počela je duša da mi se vraća. Nekako smo došli do Bara, sve je izgledalo strašno, ruševine svuda…
Nikezić podsjeća da je prvo počeo da radi u matičnoj školi u Mrkojevićima, gdje je ostao 11 godina. Izabran je 1987. godine prvi put za predsjednika SSO Bara.
– Od 1992. do 1997. godine, u okviru Kulturnog centra Bar vodio sam prvu zvaničnu sertifikovanu školu stranih jezika u Baru, čak jedno vrijeme i kao privatni projekat. Bio sam pomoćnik direktora u ulcinjskoj OŠ „Maršal Tito”. Takođe, i savjetnik predsjednika Opštine Borislava Lalevića, sekretar Sekretarijata za društvene djelatnosti, kao i dvanaest godina direktor Kulturnog centra – kaže on, i ističe da je prva zvanična škola stranih jezika u Baru osnovana 1992. godine u okviru Kulturnog centra.
– Radila je do 1997. godine, a kasnije je bila i moj privatni posao. Prvi put su kod nas korišćeni kompjuteri u nastavi. U njoj su obučavali mnogi danas poznati naučni radnici. Bilo je mnogo polaznika. Za potrebe te škole sam napisao četiri udžbenika, koji su se koristili i u školama u Baru, Ulcinju, Podgorici, Kragujevcu, Subotici… Eto vrlo interesantno, pošao sam na studije engleskog bez ijednog časa u školi, a nakon svega došao u situaciju da na tom jeziku pišem knjige – zaključuje profesor Ćazim Nikezić.
