Na kafi sa Ćazom Rašketićem: 50 godina proveo u frizerskom salonu „Jasminˮ

Najstariji frizer u Baru je Ćazo Rašketić, koji se ovim zanatom bavi više od 50 godina. U njegov Frizerski salon „Jasminˮ u Pristanskim Lamelama dolaze svi oni koji žele imati lijepu frizuru, te uredno podšišanu kosu i bradu.

Ćazo je rođen u Mrkojevićima, a u Baru je završio školu učenika u privredi, koja je trajala tri godine.

– Po završetku škole otišao sam u armiju u Pulu, gdje sam takođe nastavio da se bavim ovim zanatom. Kad sam došao iz vojske, dvije godine sam radio u Petrovcu i nakon toga sam otvorio ovu radnju u Lamelama u kojoj sam i danas. To je bilo 1976. godine. U međuvremenu sam dotjerao prostor i eto preko 50 godina sam ovdje – priča Ćazo za Primorski portal.

Kad vam ljudi dolaze godinama u radnju, kroz razgovore se međusobno upoznajete, priča on dalje.

– Vremenom taj odnos postane više familijaran nego profesionalan. Svim karakterima se prilagodim, neko ko dolazi je, recimo, šutljiv, neko pričljiv, neko voli a neko ne voli šalu, a svaki dan dolaze nove mušterije. Dobar rad je najbolja reklama. Ranije je bilo starijih ljudi koji su dolazili na šišanje i mislim da je moj odnos bio prisniji sa njima. Bilo je raznih tema za razgovor, voljeli su i da sjednu malo i nakon što završimo šišanje, porazgovaraju, posavjetuju… Danas je sve drugačije, svi nekud žure i nastoje da se sve završi što prije. Neka žurba kod svih. Nekada su bile „filmske frizure”, a danas „nularica” ili na tri milimetra. Uz to, sve je više glava bez kose nego sa njom – ističe naš sagovornik.

Najveća satisfakcija mu je, kaže, kad pojedine mušterije dolaze kod njega godinama.

– U ovom poslu vremenom se sa mušterijama razvija prijateljstvo, sa nekima sam čak postao i kućni prijatelj, idemo na slave jedni kod drugih, a kad je u pitanje ime, ili vjera,  to se u ovoj radnji nikada nije pominjalo. Mogao je mušterija da ima kakvo god ime, takve priče se nisu započinjale i na to sam ponosan. Najdraže mi je uvijek bilo kad dođe mušterija prvi put, pa onda nastavi da dolazi. Bilo je i onih kojima i nije trebala usluga, ali su znali da sjednu i popričaju, a u tim razgovorima i dobrih savjeta.

Kako kaže, ranije je bilo daleko veće interesovanje mladih za ovaj zanat.

– Ranije je bilo i učenika na praksi, a danas je malo onih koji imaju pravu ljubav i interesovanje za ovaj posao. Kao predsjednik Udruženja malih privrednika ranije sam zapazio da ima učenika koji nemaju dobar uspjeh i nisu mogli da upišu Gimnaziju, a htjeli su zanat. I otvorimo jedno takvo odjeljenje, zajedno sa Opštinom Bar, u Gimnaziji „Niko Rolovićˮ. Škola je trajala tri godine. Svi oni danas imaju svoje radnje po Baru i drugim crnogorskim gradovima – kaže on i dodaje:

– Nakon deset ili 12 godina ponovo sam kontaktirao upravu Poljoprivredne škole, i sa direktorom Miškom Jelenićem dogovorio da otvorimo odjeljenje ženskih i muških frizera, zatim pedikira, manikira… Ostvario sam kontakt i sa Ministarstvom u ime udruženja male privrede. Bio sam lično na razgovoru sa ondašnjim ministrom. Odobreno je… Sa svojim kolegama iz Bara dogovorio sam se tada da svi učenici iz te škole obavljaju praksu po našim frizerskim salonima, brijačnicama, pedikir, manikir, i sve kolege su to prihvatile. Taj razred i danas postoji u Stručnoj  školi – kaže on.

U ovoj radnji nekada se čekao red, sve stolice su bile pune ljudi su iznosili svoje životne priče.

– Bilo je mojih stalnih mušterija koje sam brijao, podšišavao, prao kosu, fenirao, štucao brkove… Potrajalo bi to i pola sata. Bilo je i mušterija koji su znali da urađeni posao nagrade bakšišom. Zbog mog velikog iskustva brzo mogu da ocijenim šta da uradim sa kosom, posebno onih koji su prvi put sjeli na moju stolicu. Većina to prihvati i kasnije redovno dolazi.

Ćazo je u svojoj bogatoj karijeri frizera bio i berberin.

– Dobri instrumenti i kvalitetna oprema je jako bitna za berberski posao. Iskustvo  donosi neophodnu preciznost. Najvažnije osobine za dobrog frizera su, pored ljubaznosti, komunikativnost, rad, disciplina i preciznost. U Baru danas nema berberina, i ne znam da li će neko nastaviti taj posao, jer je težak i zahtjevan. Treba biti pažljiv sa britvom – kaže on, i podsjeća na majstore ovog zanata, Stojanovića, Prelevića, braću Krajina, Mustagrudić, a kod Nikole Marđonovića i sam je učio posao.

Rašketić podsjeća i da je u dva mandata bio predsjednik MZ Mrkojevići, zatim predsjednik Udruženja malih privrednika Bara, u dva mandata i odbornik u SO Bar te šest ipo godina porotnik u Osnovnom sudu.