Na kafi sa fizioterapeutom Miškom Đurovićem iz Dupila

Miško Đurović ima zlatne ruke, tako kažu svi oni koji su imali priliku da „prođu”  kroz njih. Hvaljeni fizioterapeut crmničkih korjena skromno govori o svojim rezultatima.

Đurović poslednjih godina živi i radi u crmničkom selu Dupilo. Ne voli medijsko eksponiranje i dugo je trajalo moje „ubjeđivanje” da napravimo priču.

Kod njega se najčešće dolazi preporukom prijatelja, a nerijetko i ljekara.

Oporavak od povreda je često spor i dugotrajan proces, rezultat ne dolazi preko noći. Miško je radio, i dalje radi sa mnogim uspješnim sportistima, a mnogi od njih su u međuvremenu postali njegovi prijatelji.

– U ovom poslu, zavisno od povrede, mogu pomoći u jednom tretmanu, a može trajati i mjesecima. Tu je najbitnije biti strpljiv i objasniti pacijentu temeljito u kojem pravcu ide rehabilitacija, tj. koliko će trajati. Pacijent mora biti informisan i tu je bitno strpljenje. Najčešće sportske povrede su istegnuće prepona, povrede meniskusa i istegnuće mišića. koljeno, stopalo… Priroda posla takva je da i nakon rešenja problema ostanete u kontaktu. Kad dođe neki od njih uvijek me iznenadi njihova motivacija i upornost za napredovanjem, da budu još bolji i uspješniji. To su jako velika odricanja – kaže Đurović, i dodaje da je dobio srebrnu medalju od našeg poznatog bacača kugle Tomaša Đurovića.

– Za vrijeme održavanja Balkanskog prvenstva u Baru došao je kod mene Đurović. Odradio sam terapiju i on je sjutradan nastupio, nakon toga opet došao i poklonio mi tu  medalju – podsjeća Miško.

Njegovo znanje i savjeti iz oblasti fizioterapije su cijenjeni i traženi ne samo u našoj opštini i državi, već i van  granica, a tome svjedoče brojna iskustva o kojima nam je u razgovoru pričao.

– Dolaze pacijenti iz Evrope, Amerike, sa Kosova, iz Makedonije, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, Luksemburga. Iz Australije je došla jedna osoba na štap i kaže mi da treba da se vrati, putuje nazad. Istina, bila je i ranije kod mene. Kaže mi spasio si me, a ona je nastavila normalno da funkcioniše. Imala je problem atrofije mišića. Pomogao sam mnogima, naravno i „snimio” neke teške bolesti, te skrenuo pažnju pacijentima na njih.

Kad su djeca u pitanju, znao sam roditelje da uputim na dalje liječenje. Jednom djetetu sam čak spasio život, u pitanju je bila teška bolest koljena – kaže on, i ističe da je u jednoj od kancelarija u sportskoj dvorani „Topolica” otvorio privatnu ambulantu za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju i dugo tu radio.

Kao fizioterapeut, svakodnevno pomaže ljudima da povrate funkcionalnost i mobilnost. Često se za ljude sa ovim zanimanjem kaže da su „kostolomci”, iako se pokretom zapravo ništa ne lomi, ali on mora biti siguran.

– Mene nisu zvali „kostolomac”, ali jesu „gospodar prstenova”. Najvažniji dio mog rada je, ipak, razgovor sa klijentom. Nastojim da saznam sve o osobi koja je došla. Uzalud je sva medicinska dokumentacija koju je pacijent ponio sa sobom. Znao sam da pronađem i određene greške. Tek kad sam ja siguran, onda odlučim šta mogu a šta ne. Jer kroz iskustva sam naišao i na mnoge zablude i greške koje pacijenti prave. Moj cilj je da smanjim bol, a ne da ga pogoršam. Sve vježbe i tehnike prilagođavam mogućnostima i toleranciji svakog pacijenta. Bez adekvatne komunikacije ni terapija neće biti tako efikasna. Zato je važno da pacijent i fizioterapeut budu tim. Imao sam priliku da od pacijenata čujem da se moja tehnika radi još samo u Meksiku – poručuje Đurović.

Pročulo se njegovo umijeće, pošto je „namještao” ljekare, sportiste, akademike, radnike, seljake, profesore, inženjere… Svi oni koji imaju neku „koštanu” muku, svi su od njega odlazili uvijek sa osmjehom i ogromnim olakšanjem zbog otklonjene boli.

– Ljudi naglo osjete olakšanje pa nude ogromne svote novce. Međutim, terapeut mora poštovati sebe, a ja sebe poštuješ i cijenom bar onoliko koliko mogu drugima pomoći. To me najviše motiviše. Kad čovjek ima problem, najveći izazov je pronaći ga i riješiti – iskreno nam priznaje Miško

Đurović je na ovogodišnjim crmničkim igrama od organizatora bio zadužen za sportske povrede. Još dok bi utakmica trajala, pomagao je igračima, namještao zglob, rame, ruku, koljeno… I to, što je bilo čudno, za nekoliko sekundi igrač se vraćao u igru.

Po završetku igara, prilikom ceremonije zatvaranja, Miško je sve zaista iznenadio. Napisao je pjesmu posvećenu igrama a koji je pročitao pjesnik Rajko Joličić.

– Bila mi je čast i veliko zadovljstvo što se to čulo baš od njega sa kojim sam prijatelj i cijenim njegovo pjesništvo – kaže on.

Đurović je, inače, čovjek svestranog talenta. Bavi se i duborezom, jednom od najstarijih i najrasprostranjenijih umjetnosti na svijetu. Nije mu strano ni slikarstvo.

– Dugo se bavim duborezom, a za to su potrebne vješte ruke, dobar alat, puno strpljenja i naravno, ljubavi prema zanatu.

Primarni proizvod u njegovom ateljeu su ikone. Miško, koji je više vičan radu nego priči, objašnjava da je riječ o najstarijoj tehnici, kao i šta su sve u međuvremenu njegove vrijedne ruke napravile.

– Da bismo došli do željenog izgleda, potrebno je da se uloži mnogo vremena. Duborez, osim ljudske ruke, ne može da uradi ni jedna mašina. Onaj ko to zna uvijek se potrudi da uradi pravi posao. Svi moji predmeti su unikatni – kaže Đurović.

I kad je slika u pitanju kaže da svaki rad za njega postaje neki novi doživljaj.

– Neki umjetnici svojim radom prosto uznemire posmatrača, a moja namjera je potpuno drugačija. Nastojim da ljudi, prije svega moji prijatelji, manje gledaju na sat, a više na slike. Obično slika govori više od hiljadu riječi – kaže on, ipak naglašavajući:

– Moje slike jednostavno kažu – „Ne žuriš nigdje”.