Na kafi sa Markom Đuraševićem Mahonijem: Prvi intervju za crnogorske medije

Kompozitor i producent, rođeni Baranin koji radi i stvara u Beogradu, Marko Đurašević Mahoni, proslaviće uskoro 25 godina profesionalnog bavljenja muzikom, svojim koncertom u Beogradu, gdje će, kako kaže, svirati muziku koju voli i uz koju je odrastao.

Nevjerovatno zvuči, ali ovo je za sve te godine tek prvi Markov intervju za crnogorske medije. Pitali smo ga da nam kaže nešto više o proslavi koja slijedi, ali i da li bi tako nešto organizovao i uradio u rodnom Baru.

– Želim, prvenstveno, da pozdravim sve vaše čitaoce, a onda i da zahvalim na ovom prvom intervjuu. Što se tiče proslave, moj dobar prijatelj, poslovni saradnik na mnogim drugim estradnim projektima i jedan od najuticajnijih regionalnih menadžera, Goran Lečić Leka, pozvao me da napravimo svirku u jednom od najpopularnijih klubova u Beogradu, „Dolly Bell” u Sava Centru. Leka je imao priliku da nas sluša u Baru, u čuvenom „Azzurru”, i jako mu se svidjelo kako izvodim sa svojim bendom taj ex-yu repertoar (iz 80-tih godina), tako da je to bila neka početna ideja. Kako je meni ove godine 25 godina profesionalnog bavljenja muzikom, predložio sam mu da napravimo nastup koji bi ujedno bio i moja proslava toga, gdje bih pozvao sve svoje saradnike da dođu da se družimo, a i nastup bi bio otvoren za sve one koji žele da slušaju taj repertoar. Želja mi je da to napravim za svoju dušu, da sviramo muziku na kojoj smo odrastali, da to bude jedan vremeplov i da stvarno uživamo u tome. Zato sam odlučio da sve konceptualno osmislim, ispratim vizualima i napravim kao neki mini koncert. Bend sam sastavio od trenutno najboljih regionalnih studijskih muzičara, Marko Kuzmanović na bubnju, naš najbolji bubnjar, bas gitaru sviraće Dragan Trnavac Trne, a klavijature čuveni aranžer i producent Miljan Davidović, uz, naravno, moju malenkost. Biće tu i perkusije, saksofon, prateći vokali i još mnogo iznenađenja. Slobodno mogu reći „Dream Team” za bend. Nisam precizirao tačan datum, ali je izvjesno da će biti ovog proljeća. A ovako nešto u mom gradu Baru… Naravno da postoji ogromna želja i ambicija, čak i na jednom mnogo većem nivou. Ako bih tako nešto pravio u Baru želja bi mi bila da neke od svojih heroja muzičkog odrastanja pozovem da budu sa mnom na sceni. Sa mnogima sam radio u studiju, sa nekima čak i svirao. Pokušao bih da pozovem mnoge legende ex-yu muzike, ako bih uskladio termin kada su svi slobodni. Idealan termin za tako nešto bi bilo ljeto, i bio bi to jedan jako dobar koncert, gdje bih angažovao ozbiljnu ekipu koja bi se bavila i zvukom i light-om. Naravno da je za tako nešto potrebna ogromna pomoć, što organizaciona, što svaka druga – priča Mahoni za Primorski portal.

U moru poznatih imena sa kojima je sarađivao su Breskvica, braća Saša i Dejan Matić, Dženan Lončarević, Emina Jahović, Milica Todorović, Crvena Jabuka i mnogi drugi, ali ga je kao sjajnog gitaristu i live producenta u zvijezde vinula turneja sa Milicom Pavlović.

– Milica i ja smo se upoznali prije osam godina, kada je došla kod mene u studio da snima jedan od svojih najvećih hitova – „Mogla sam”. Rodila se ideja da radimo njenu veliku regionalnu turneju „Lav”, a predložila je da ja budem muzički producent te turneje, neko ko će biti zadužen za live zvuk, okupljanje i spremanje benda, neko ko će svirati gitaru, kao i za sređivanje i mix tonskih zapisa sa koncerata. Ogromna odgovornost i pritisak, ali sam osjećao da sam dorastao zadatku. Vrlo sam ponosan na tu ulogu, jer sebe nekako doživljavam kao studijskog muzičara, vezujem gotovo isključivo za rad u studiju, dok je rad live-a bila jedna potpuno nova dimenzija. Kompletan koncept koncerata je svjetski i prezahtijevan u svakom smislu. Posebno sam ponosan na koncert u beogradskoj „Areni”, kao i zagrebačkoj, a ne smijemo zaboraviti ni „Spens” Novi Sad, „Čair” Niš, Banja Luku. Sledeće što ćemo raditi je veliki koncert u Skoplju 14. februara, zatim smo 15. marta u Rijeci i na kraju turneju završavamo velikim koncertom u Sarajevu.

O tome kako je dobio čuveni nadimak „Mahoni”, koji je danas već poznato regionalno ime, te kako je tekao njegov muzički put od Muzičke škole u Baru i profesora Ranka Opančine do danas već poznatog i prepoznatog kompozitora i producenta, Mahoni kaže:

– Vrlo sam srećan i zahvalan što mi je profesor Ranko Opančina predavao gitaru u muzičkoj školi, kasnije i engleski jezik u gimnaziji, i hvala na ovom pitanju. Mnoge stvari sam naučio od njega, vrhunski pedagog i profesor, i ta njegova škola gitare mi je kasnije puno pomogla, jer sam primjenjivao neke principe i na električnoj gitari. Što se tiče samog nadimka Mahoni, to ime mi je dao prijatelj i pjevač mog prvog benda, Dražen Hrvatin. Sredinom tih 90-ih godina, dok smo zajedno svirali, bila je jako popularna serija „Policijska Akademija”, a jako sam energijom i nekim gafovima podsjećao na Mahonija iz nje.

Interesovanje za rock i pop muziku počelo je jako rano, pa je Mahoni uradio jedino što je mogao – kupio je električnu gitaru. Naravno, odmah je našao i prvi bend, sa samo 14 godina, ali sa izuzetnim gitarskim umijećem za svoje godine.

– Za upis u prvi razred gimnazije 1995. godine dobio sam svoju prvu električnu gitaru, čuveni crveni „Charvel”, koju i danas često sviram. Tada sam imao 14 godina i po cijeli dan sam samo svirao i vježbao. Imao sam za te godine znatno sviračko znanje. U tom trenutku me je jedan stariji drug pozvao da dođem na probu benda, tada već maturanata barske gimnazije, koji su tada ozbiljno svirali i vježbali u podrumu čuvenih barskih „Lamela”. Sjećam se kao da je juče bilo koliko sam vježbao i spremao se za tu svoju prvu „audiciju i ulaznicu” u taj bend, moj prvi, čak sam imao i veliku tremu. Decembar 1995. godine, sjeverni vjetar kakav samo u Baru zna da duva, bilo je jako hladno. Stižem u sablasni podrum čuvenih zgrada u Baru, a tamo me dočekuje ekipa Igor Stojanović, Dražen Hrvatin, Danilo Pendo i Boris Peković, koji su već ozbiljno prašili neki hard rock, imali jako dobre instrumente, a tu su sa njima bile i njihove drugarice i djevojke koje su pratile probu, baš dosta ljudi za taj prostor. Sjećam se da me je Igor pitao „šta ti znaš da sviraš”, a ja sam nekako nesmotreno odgovorio „znam sve”. U tom trenutku nastao je mali osmijeh kod njih i njihovih drugarica, ali samo iz razloga jer sam bio znatno mlađi od njih, po četiri-pet godina, a što je meni sa samo 14 ipak bila velika razlika. Međutim, kada smo počeli da sviramo, njihov, mogu reći razumljivo blago podcjenjivački osmijeh je nestao, a Igor je rekao „mali primljen si u bend, sviraćeš solo gitaru”. Niko od mene nije bio srećniji u tom trenutku… Starije društvo me je odmah prihvatilo, tako da je to sa sobom vuklo i brže odrastanje i sazrijevanje. Tada je, kao što sam i rekao, nastao i čuveni nadimak Mahoni. Već 1996. godine na mjesto pjevača u bend dolazi Zvonko Goločevac, tako da smo tog ljeta imali i prve svirke u kafićima pored mora. Ono što je najznačajnije iz tog perioda svakako su čuvene svirke i žurke u barskoj gimnaziji (jesen 1996. godine), koje su i video dokumentovane. Gledajući te video snimke, bez lažne skromnosti mogu reći da su to bili koncerti, jer je tu dolazio kompletan Bar.

Zatim se pojavilo interesovanje za muzičku produkciju, i Mahoni odlazi u Beograd, grad u kojem se nije lako probiti ni u čemu.

– Kad je u pitanju moj profesionalni put, već nakon završene gimnazije odlazim u Beograd da studiram (1999. godina), počinjem da lagano ulazim u studijski rad, upisujem Akademiju – smjer za muzičku produkciju, koju i završavam kao jedan od najboljih studenata. Svo to vrijeme, paralelno sa studiranjem, radio sam po raznim muzičkim studijima i družio se sa aktuelnim producentima. Istakao bih vrhunskog muzičara i čovjeka od kog sam mnogo naučio, Vlada Georgieva, zatim rad u čuvenom Studiju „O” Mobi Dicka, na kraju i u jednom od tehnički najopremljenijih studija, „Zana”, koji će kasnije promijeniti ime u „BR Music Studio”. U početku sam prvo radio aranžmane i tu bih istakao rad na faktički prvoj pjesmi Saše Kovačevića, sada već ozbiljne regionalne zvijezde. Zatim sam radio na albumu Katapulta „Pjesma za Sandru M.” gdje potpisujem kompletnu produkciju i aranžmane. Zahvaljujući gospodinu Slobodanu Bučevcu, direktoru festivala „Sunčane Skale”, počinjem da komponujem i tu svoju ambiciju još iz srednje škole sprovodim u djelo. Razne moje kompozicije se zatim pojavljuju na festivalima. Na „Sunčanim skalama” bih istakao meni i danas drage pjesme koje sam radio za Bojana Delića, kao i nagrade, zatim sam 2013. godine na festivalu „Beovizija” bio vicešampion sa Dušanom Svilarom. Izgubili smo prvo mjesto za nešto više od hiljadu glasova, tako da je malo nedostajalo da odem i na Euroviziju. Ne treba zaboraviti ni učešća i nagrade na Grandovom Festivalu sa Tanjom Savić i mnogim drugim.

Najbolja godina za sve koliko je „tezgario”, kako sam kaže, ubjedljivo je ’98.

– Ta 1998. godina je stvarno bila nevjerovatna, nešto nestvarno, evo do današnjeg dana najbolja godina u mom životu. Mislim da se to tako samo desi, što bih ja rekao „nebo se otvorilo” i „zvijezde su se namjestile kako treba”. Ne smijem zaboraviti ni ’97. koja je isto bila sjajna, i nekako uvertira za sve što će se dešavati godinu dana kasnije. Bend su činili Igor Stojanović, koji je svirao bas gitaru, Zvonko Goločevac je pjevao, Ratko Stanisavljević je bio za bubnjevima, a ja sam svirao gitaru, i bio fenomenalno usviran, možda i u najboljoj sviračkoj formi ikada. Na početku Šušanja otvorena je bila najveća bašta tada u Baru, faktički na plaži, sa tri spojena kafića u jednu zajedničku terasu, među borovima na par metara od mora. Ambijent nije mogao biti bolji. Sjećam se da nam je ozvučenje kamionom dovezeno iz Novog Sada od čuvenog Brana Kita, faktički koncertno ozvučenje, i 5. jula zvanično smo započeli tu ljetnju turneju. Već od prvog dana je krenulo ludilo, ljudi su čekali u redu za svoje mjesto, svirke su svaku noć bile toliko posjećene da su se ubacivali pomoćni stolovi, a atmosfera gotovo svaku noć koncertna. Vrlo brzo se pročulo za mjesto i atmosferu, tako da su mnoge naše kolege muzičari i bendovi sa strane, kada završe svoje svirke dolazili kod nas, pa čak i da zasviraju sa nama, jer smo vrlo često prebacivali dozvoljeno radno vrijeme, tada jedan sat nakon ponoći. Nikada neću zaboraviti kada je na svom „Harley-u” došao Brano Kit da vidi i obiđe svoje ozvučenje, čovjek je ostao cijelu noć i bio bukvalo oduševljen nama. Sjećam se i kada smo jednom baš kasno završili svirku da je bašta, koja je bila bukvalno ogromna, u 5 ili 6 sati ujutru bila puna, i da niko nije htio da ide kući, a da je već bilo uveliko svanulo. Kad pričam danas sa ljudima iz tog benda, svi imamo mnogo uspomena i poznanstava iz te godine koje nas prate do dana današnjeg. Imao sam 17 godina, bio ubjedljivo najmlađi u bendu, okružen starijim društvom, tako da je bilo svega (smijeh), što bih ja rekao „krivo je more”. Igor Stojanović mi je prepustio te godine sve odluke, bio sam odjednom „šef benda”, a prilično najmlađi u njemu. Ne smijem zaboraviti ni velike koncerte sa grupom Katapult iz oktobra te godine, u prepunom Domu kulture u Baru, koji su takođe video dokumentovani, i oni su bili nekako kao šlag na torti. Sve u svemu jedna za mene lično posebna godina, previše uspomena i slika se urezalo koje će me pratiti dok sam živ.

Od 1995. i vježbanja u čuvenom podrumu u Lamelama, pa do 2025. godine Mahoni je uradio sjajne stvari sa poznatim regionalnim zvijezdama. Njegov je put uvijek išao uzlaznom putanjom, a vjerovatno jer nikad nije odustajao, uvijek je išao samo pravo svojim putem, baš onako kako je zamislio.

– Ovim pitanjem je dat i dobar dio odgovora. Moram da kažem da je upravo najveća tajna izdići se iznad situacije kada ne ide onako kako želiš, pronaći još jedan motiv i onda kada nemaš ni jedan razlog za to. Bila je potrebna ogromna upornost, jer često stvari nisu išle onako kako sam želio. Beograd je jako surov grad, konkurencija ogromna, a ljudi iz posla nemaju previše empatije. Nekoga to slomi, a nekoga podstakne da mora da se trudi i radi još više na sebi. Mislim da uvijek može i bolje i više, i sada se osjećam kao da sam na nekom početku. Opet, sa druge strane sam najviše ponosan na svoj autorski rad, kao i na određene pjesme koje su se desile. Posebno mjesto u mom životu ima saradnja sa pokojnom Ksenijom Pajčin, jer je tada došlo do prvih ozbiljnih regionalnih hitova. Ona je neko ko je baš vjerovao u moj autorski rad. Evo reći ću i nešto ekskluzivno. I dan danas postoje pjesme koje smo radili za njen album, a nikada nismo stigli da ih snimimo zbog svega što se desilo. Malo kasnije je uslijedio duet Emine Jahović i Amela Ćurića, pjesma „Kost” koja je bila i hit godine na mnogim radio stanicama u regionu. Slijede i mnoge druge saradnje. Pjesme sa Dejanom Matićem, koje su bile ozbiljni regionalni hitovi, zatim meni posebno drag duet sa Milicom Todorović, pjesma „Ne dam da nemam te”. Sa Dženanom Lončarevićem, koga smatram jednim od najboljih muških vokala na Balkanu, takođe sam imao fenomenalnu saradnju, i sa mojom pjesmom počinje svoje koncerte. Ne smijem zaboraviti ni najnovije što je izašlo, to su pjesme koje sam radio za Breskvicu. Posebno se radujem onome što tek treba da izađe, pjesme koje sam radio za Sašu Matića, kao i za Slobu Radanovića, ali o tome ne mogu puno da pričam… – ostao je zagonetan Mahoni.

O saradnji sa Breskvicom, trenutno najvećom zvijezdom mlađe generacije, Mahoni kaže:

– Saradnja sa Breskvicom je najprijatnije moguće iznenađenje za mene. Ona je, prije svega, toliko normalna i vaspitana, a nevjerovatno talentovana i harizmatična djevojka. Njen rad pratim već duže vrijeme i bio sam fasciniran svim njenim uspjesima i nevjerovatnom popularnošću koju ima, tako da je ta želja za tom saradnjom već duže vrijeme postojala kod mene. Sve istinske velike zvijezde su najlaganije za saradnju i komunikaciju. Kada smo uspostavili kontakt za vrijeme njenog nastupa na „Beosongu” sva dalja komunikacija je išla prirodno i spontano. Pojavila se želja da uradim neku pjesmu za nju, poslao sam joj demo dok je bila u Americi i bukvalno nakon par minuta je javila „radimo”. I tako je nastala pjesma „Nova ja”, koja postiže veliki uspjeh kod publike. Njoj i njenom timu se jako dopada i moj producentski i aranžerski rad, pa sam dobio priliku da produciram još dvije pjesme sa njenog albuma, „Žetva” i „Loša zamena”. Iskreno, volio bih da se ta saradnja nastavi i na nekim budućim projektima.

Po prvi put radio je i kao muzički producent Montesonga.

– To je bilo nešto baš novo u mom profesionalnom životu. Pozvao me Danijel Alibabić, direktor Montesonga, i pitao da li bih radio zvuk za televizijski live prenos festivala. Ja sam mu odmah rekao da nemam takvog iskustva, na šta je on rekao da jako vjeruje u mene i moje ogromno studijsko iskustvo, kao i rad na velikim koncertima koji su i audio i video snimljeni. Objasnio sam Danijelu da zvuk na televiziji nije pojedinac, već kompleksan sistem od par ljudi koji rade istu stvar. Okupio sam vrhunski tim, i moram ih pomenuti i još jednom im se zahvaliti što su se odazvali, ljudi sa neviđenim iskustvom, predvođeni Igorem Lončarom, Matijom Lekovićem, Bojanom Rajačićem i Strahinjom Cerovinom. Takođe, ne smijem zaboraviti i fenomenalni tim kome se takođe od srca zahvaljujem, iz RTCG, a prije svega bih istakao Dejana i Igora Vujovića, koji su nam zaista izašli u susret i nevjerovatno se kolegijalno i ljudski postavili. Svi su nas sjajno prihvatili, kompletna ekipa iz reportažnih kola i televizije, bila je jako dobra energija, a iz dobre energije sve se dobro stvara. Na kraju smo dobili ozbiljne komplimente, festival je zvučao fenomenalno, tako da smo pobrali sve pozitivne kritike i od domaćih i regionalnih kolega i TV kuća, kao i od samih izvođača i gledalaca. Na kraju, veliko hvala Danijelu što me je pozvao i otkrio da mogu i time da se bavim, i bio u pravu da ogromno studijsko iskustvo koje imam ipak mnogo znači.