Na kafi sa Petrom Brankovićem: Vozač školskog kombija na Virpazaru
Seoske škole, nekad pune života, danas su uglavnom zatvorene, a one koje još uvijek rade imaju mnogo manji broj učenika. Takav je slučaj i sa Osnovnom školom „Jovan Tomašević” sa Virpazara. Nekada je školu pohađalo 650 učenika, a danas je, recimo, u prvom razedu samo jedan đak.
Brigu o tome da djeca na vrijeme i bezbjedno stignu u školu vodi vozač školskog kombija, Petar Branković.
– Kad sam počeo da radim bilo je 115 učenika, dok je danas taj broj mnogo manji, pa tako sada prevozim njih 36 od ukupno 66 koliko ih ide u školu – priča Branković i dodaje:
– Od tog broja, troje su moja djeca. Interesantno je da sam vozio i roditelje devetoro djece koje sada vozim. Dnevno prelazim 106 kilometara vozeći djecu od kuće do škole i nazad nakon što završe časove. Prevozim djecu iz Gluhog Dola, Limljana, Boljevića, Dupila i Popratnica. Djeca su zaista dobra i mirna, i sa njima nemam baš nikakvih problema. Kad sam počeo da radim te prve generacije bile su mnogo neposlušnije. Bilo je čak njih nekoliko sa kojima sam imao problema, tako da su često posjećivali direktora i dobijali ukore.
Petar ističe da je i sa njima, ali i sa svim drugim učenicima, ostao u prijateljskim odnosima, pa se i danas rado sreće sa svima njima.
Do prošle godine je, kako kaže, koristio autobus sa 33 mjesta, što mu je bio problem u vrijeme turističke sezone, putem preko Virpazara i uzanim putevima kroz Crmnička sela.
– Krajem prošle godine dobili smo dva manja kombi busa, što mi je donekle olakšalo posao. Moj radni dan počinje rano. Ustajem u 5,30 i već u 6 sati krećem, pa vozim do 7,50. U zavisnosti od toga koliko djeca imaju časova, popodne krećem oko 13,10, a završavam do 15. Kad su djeca u pitanju, uvijek savjesno i odgovorno radim svoj posao, i čuvam ih kao da su moja.
Branković se zaposlio u školi u novembru 2001. godine.
– Počeo sam da radim umjesto vozača Đoka Lazovića kad je on otišao u penziju. Upravo je on vozio i mene u školu punih osam godina. Tada sam zatekao i tri nastavnika koji su predavali još meni dok sam išao u školu, a jedna od njih je i moja bivša razredna Rada Vukosavović, sa kojom i dan danas radim. Od prvog dana imao sam podršku i oslonac od strane kolega, danas mojih kumova Miška i Vlada Radomana. Sa njima sam radio prvih osam-devet godina, dok nisu otišli u penziju – kaže on i nastavlja:
– Vlado me je čak nagovorio i na pčelarstvo i formirao prvi roj pčela, pa sam uz njegovu pomoć počeo da pčelarim i stigao danas do 60 društava.
U vrijeme kad je počeo da radi, u voznom parku bila su tri minibusa marke „Tam”.
– Bili su stari blizu 20 godina. U tom koji sam zadužio vozio sam se i ja kad sam bio učenik škole. Dosta toga sam popravljao sam, a imao sam i pomoć kolega, tako da nam majstor nije trebao. Dešavalo se više puta da ujutru imamo neki kvar, ali uspijem da odem svojim autom do Podgorice, da se vratim da ugradimo dio i budem na vrijeme kod djece. I inače nastojim da me djeca ne čekaju – kaže Petar, i naglašava da za punih 23 godine koliko prevozi đake nije imao nikakvih nezgoda, čak ni manjih ogrebotina na vozilu.
Prema njegovim riječima, kolektiv je danas mnogo dobar, a takav je bio i ranije.
– Naravno, na čelu sa direktorom Miodragom Šćepanovićem, koji mi je već od samog početka bio i ostao baš prava podrška.
Petar Branković je osnovnu školu završio kao vrlodobar učenik u generaciji ’81. do ’89. godine.
– Zatim sam završio Srednju saobraćajnu – drumski smjer, u Podgorici 1993. Nakon što sam odslužio vojsku, te pauze od jedne godine, počeo sam da radim u kasarni u Baru kao vozač, gdje sam ostao samo jednu godinu. Zatim sam se zaposlio u pošti u Virpazaru, gdje sam ostao da radim punih pet godina u jednom sjajnom malom kolektivu. Sa svima njima sam i dan danas u dobrim odnosima i rado se srećemo – kaže Branković.
