Na kafi sa piscem Šekijem Musićem: Dva puta prevario smrt

Do sada je objavio sedam knjiga, „Neradni danˮ, „Glupost je vječnaˮ, „Pretvoreni u porukeˮ, „Zapisi sa Zlatiboraˮ, „Priče iz Kozjeg dolaˮ, „Prst sudbineˮ, „Psihološka strana (treća strana života)ˮ. „Zapisi sa Zlatiboraˮ imaju i svoje drugo izdanje, a očekuje se da izađe i zbirka pjesama.

Beogradski student ekonomije proputovao je pola planete kao diplomirani menadžer ugledne „Galenikeˮ. Ono preostalo parče svijeta istražuje preko deceniju, od kako je i zvanično sebi priznao status penzionera koji ne miruje. Rođen je 1948. godine u Bijelom Polju, veći dio života proveo je u Baru, a srodstvo je po majci sa velikim Ćamilom Sijarićem.

Njegova prva knjiga je „Neradni danˮ. Radi se o zavičajnim anegdotama koje je sakupljao godinama i zapisivao.

U toku ovog našeg razgovor uz kafu zabilježili smo dvije.

– Dešavalo se to u vrijeme korone. Umro je mještanin, a sin mu je bio na radu u Njemačkoj i naravno, nije se moglo doći. Odlučeno je da se sahrana snima. Snimatelju je u jednom trenutku falila traka, i on odluči da je nadomjesti sa neke druge kasete. Materijal je poslat sinu u Njemačku i, pošto je on primio, javlja „sve je dobro urađeno, ali mi jedino nije jasno, vidim da nose baba do pola sahrane, a zatim babo nosi nekoga drugogaˮ – uz osmjeh priča Šeki i nastavlja:

– Moj jedan rođak, pjesnik, stalno je nosio neku tašnu i gdje god naiđe čita poeziju. I tako dođe kod naših komšinica, nepismenih žena i počne da čita. On čita, žene plaču. Što on duže čita, one sve više plaču… Sretne on brata i kaže mu da ih je rasplakao dok im je čitao poeziju. I brat uđe kod njih i one stvarno plaču. Pitao ih je zašto plaču. „Žao nam je djeteta, načisto je trsioˮ. Dakle, nisu one plakale zbog poezije nego im je bilo žao rođaka.

Pisao je više o ubogima, nego o nagrađenima. Naslovljavao je sve „Zapisimaˮ, ne tražeći vrednovanje u vrhunsku literaturu, bez narcisoidnosti i s taktom prema značajnim piscima.

– Moji likovi su ljudi od kojih su svi digli ruke. I kako mi sagovornici ispričaju, ja tako i prenesem, vjerodostojno. Niti dodajem, niti oduzimam. U mom kraju na sjeveru Crne Gore, tamo kad podigneš kamen već imaš priču – naglašava Šeki.

U ličnom „pasošu“ pečatirao je dvadesetak seoba od centra do periferije, ali i od jednog do drugog, pa i pokojeg više braka, tražeći formulu postojanije ljubavi.

Trajno je zaljubljen u vrhove i pučinu. Kao pasionirani ljubitelj skijanja samo Božjom voljom vratio se među žive, jednom sa Bjelasice, drugi put iz Stopića pećine sa Zlatibora.

– I ove godine sam pao i gotovo poginuo, jedva sam preživio. Sve se počelo dešavati od prestupne 2004. godine, od Zekove glave na Kolašinu. Na Bjelasici sam pao, recimo kao sa trećeg sprata, sa žičare. Otkačila se žica. Onda, na Stopića pećini ima jedna rupa u koju su upadali i psi i vukovi, zove se pasje groblje. Pošao sam da pogledam tu rupu i okliznem se i upadnem sa 30 metara visine. Ali na sreću, dolje su bili šlaufi od splavarenja i tek sam se osvijestio kad su me iznijeli. Ti šlaufi su mi spasili život.

Jedan je od osnivača NVO Udruženja „Umjetnost bez granica“ u Baru, 2015. godine. Godine su, u ubrzanom maršu, na spisak umrlih pjesnika dodale i članove ovog Udruženja, Aleksandru …., Rajka Šćepanovića, Božidara Filipovića, Miška Šabana, Ljiljanu Lukić, pridodale Ranka Radovića, Miška Vučinića, Hadži Dragišu Šoća, Miladina Trifovića…

Takođe, jedan je od osnivača prvog crnogorskog kulturnog društva za Skandinaviju.

– Pored mene, tu je i Dragan Goljević iz Bijelog Polja, jedan od osnivača u Švedskom gradu Malmeu. Radi se o društvu koje nije političko, religiozno, nije profitabilno, a osnovano je sa ciljem očuvanja kulturnog i nacionalnog identiteta. Cilj je udruživanje svih crnogorskih državljana koji se nalaze na teritoriji skandinavskih zemalja. Predsjednik tog društva je Goljević, a posebno bih napomenuo da je sekretar Baranin Šero Begzić, i da smo imali i književno veče u gradskoj biblioteci u Malmeu.