Na kafi sa profesorom Rekom Ličinom: Dobrovoljni davalac krvi od 1979. godine

U potrazi za boljim poslom i uslovima života, građani iz opština sa sjevera Crne Gore godinama se već iseljavaju u gradove na primorju.

Jedan od njih upravo je i moj sagovornik, profesor Reka Ličina iz Radmanaca kod Petnjice. Ličina je živio na sjeveru do 2012. godine, kada se doselio u Bar i u naselju Sveti Ivan napravio kuću.

– Za moje rodno mjesto vežu me brojne uspomene. Iza mene su ostala brojna djela i svjedočanstva o njima, što mi puno znači i čini me srećnim. Moj najveći doprinos ovom kraju je angažovanje na vraćanju opštine Petnjica sa mojim sugrađanima, a bio sam u Odboru. O tome ima na stotine novinskih članaka, i planiram da to ukoričim da ostane zapisano. Među prvim sam čak za televiziju napravio neke emisije iz ovog kraja, koje su promovisale moje selo. O Radmanskoj rijeci i prirodnim ljepotama njenog kanjona i danas pričam sa oduševljenjem – kaže on i dodaje:

– Tamo gdje ima vode, tamo ima i života i naselja… Tako je bilo od pamtivijeka i pored Radmanske rijeke, koja izvire ispod planine Lađevac i teče do ušća u Popču, kod naselja Petnjica. Ovo je selo i mnogo ranije, kao i danas, imalo sve uslove za razvoj seoskog turizma.

O prirodnim ljepotama Bihora i ostalim turističkim destinacijama u tom kraju, prvi su u knjizi zajedno pisali Miodrag Barjaktarević Bago i Ličina.

– Uradio sam i nekoliko stručnih radova koji su objavljeni u zborniku „Ekološka istinaˮ,  i to su zajednički radovi sa mojim velikim prijateljom Goranom Čukićem – kaže on.

On dodaje da se u poslednje vrijeme trudi da dovede i završi započeti vodovod u svom selu, koji se gradi već 15 godina, da Pecko na proljeće prvi put dobije vodu, te da misli kako su oko toga dosta i uspjeli.

Ličina ističe da je u Bar došao iz kraja bogatog vodom, dok je ovdje kuću sagradio u bezvodnom području, u naselju Sveti Ivan, gdje je pokrenuo inicijativu i bio jedan od članova vodovodnog odbora koji je imao za cilj dovođenje vode u ovo naselje. 

– Odbor koji je radio i vodio borbu punih pet godina ipak je došao do cilja. Ostalo mi je u sjećanju i angažovanje ondašnjeg gradonačelnika, dr Zorana Srzentića, koji je pomogao da ovo naselje riješi krucijalno pitanje snabdijevanja vodom, koje je dugo godina bilo neriješeno. Inače, prije toga smo se snabdijevali iz potoka i cistijerni. Imamo danas eto gradsku vodu riješenu.

Reka Ličina je i dobrovoljni davalac krvi od 1979. godine.

– Dobrovoljno davanje krvi je najpoznatiji i najčešći vid označavanja humanosti, jer time što date krv pomažete nekom kome je ona izuzetno potrebna. Počeo sam da dajem krv već u gimnazijskim danima. Nema grada u Crnoj Gori gdje nije upisano moje ime u transfuzijama. A odlazio sam na akcije i van Crne Gore. Dao sam ukupno više od 110 boca krvi. Ne znam koliko ljudi je spašeno, ali sam u toj karijeri davaoca imao situacija da sam to činio namjenski za operaciju. To je za čovjeka nekakvo ispunjenje, jer davanje krvi nama ništa ne škodi, a drugima može puno da pomogne. Neću posustati još koju godinu, do postavljene granice. Prije neki dan napunio sam 64 godine i dobio najljepšu čestitku iz Zavoda za transfuziju krvi. Koristim ovu priliku da im se zahvalim. Dobitnik sam plakate Društva dobrovoljnih davalaca krvi Luka Bar. Takođe, imam i donatorsku karticu za donaciju organa u Crnoj Gori – kaže on.

Ličina je početkom januara doživio neprijatnost i veliko razočarenje, kada je policija došla u njegovu kuću u potrazi za eksplozivom i oružjem.

– Ne mogu da vjerujem da su poslušali nekog svog „poznanikaˮ i došli da provjere da li ja imam eksploziv i oružje. Bio sam u početku možda i malo ljut, ali na kraju je ta ljutnja prošla. Bili su, istina, korektni, ali mi je to teško palo i neprijatno me iznenadila činjenica da traže ono što mi nikad nije bilo svojstveno. Boli me i to što znam ko ih je poslao, na osnovu kojih su operativnih podataka formirali predmet, ali ta osoba je i za mene i za komšiluk odvano otpisana i kao komšija i kao čovjek. Uvijek sam se bavio samo humanim poslovima, nikada takvim poput oružja i eksplozivnih materija. Ovaj primjer pokazuje da ljudska zloba može da bude jako velika.