Na kafi sa Špirom Bujićem (91), najstarijim stanovnikom Gluhog Dola

Upoznao sam Špira, najstarijeg stanovnika Gluhog Dola, ako ne i cijele Crmnice, na jednoj od utakmica na Crmničkim igrama. Istina, malo me iznenadio kad je, mimo mog očekivanja da sjedne u prvi, sjeo u poslednji red na tribinama, potpomažući se štapom kako bi se popeo.

Sa Špirom sam se dogovorio da razgovaramo uz kafu u njegovoj kući u Gluhom Dolu.

Pričali smo o raznim temama iz njegovog života i mnogim važnim lekcijama koje život nauči čovjeka sa preko devet decenija „na leđima“.

Prva i neizbježna tema bila je naravno sport.

– Nisu Crmničke igre počele skoro. Davno je bilo i to što ja pamtim, a tek što sam zaboravio. U moje vrijeme smo najčešće igrali na igralištu ispod Limljana. Ostala mi je posebno u sjećanju jedna utakmica koju su igrali Limljani i Orahovo. Jedan od igrača slučajno je udario u stomak jednog iz protivničke ekipe, ovaj je jedva pošao kući živ. Međutim – umro je. Te utakmice između sela su često igrane. Iz našeg sela, pored mene, a ja sam bio osrednji igrač, igrao je moj brat Veliša, koji je bio bolji, zatim Boško Ostojić, koji je bio dobar, Ostoja Ostojić, Nikola Vučićević, Božo Šušter je bio dobar i igrač i golman. Interesantne su bile utakmice sa Sotonićima i često su se završavale nervozom, a najčešće se igralo ispod Raša. Oni su bili bolji od nas, a igrali su Vojo Stojanović, Srzentići, Kojičići, igrao je i ujak Marka Ostojića, jedan Radović, koji je radio u Beogradu, ali je dolazio. Nakon neke utakmice koju su oni dobili, jedan Stanković je pucao puškom, bilo je i malo ljutnje, ali se sve brzo i dobro završilo. Kažem bilo je ljutnje, nervoze, ali ne i fizičkih obračuna – priča Špiro i dodaje da, kad je sport u pitanju, ispred televizora je koliko god trajalo to što gleda.

Špiro je rođen 1933. godine, i kako kaže – pomalo je tužan jer je ostao jedini iz generacije.

– U mom selu sam jedini iz te generacije, u Sotonićima nema nikog, a u Bukoviku je nedavno umro Bokan koji je bio nešto stariji od mene. Izgleda da sam ja neki izuzetak – kaže uz osmjeh Špiro, a njegov unuk Nikola Đuričić dodaje:

– Živjeće on još, prošle godine je orao motokultivatorom.

I sin Zoran se nadovezuje na našu priču.

– Starije ljude malo i slabo slušamo, iako bi trebalo, jer su naoružani životnim iskustvom koje nam može znatno pomoći u rešavanju nekih bitnih stvari i nedoumica – kaže on.

– Sve s mjerom i ciljem – i redovno, to je tajna dugotrajnog života – govori mi moj domaćin.

– Uvijek sam radio teške fizičke poslove. Zaposlio sam se u Luci Bar, u Vatrogasnoj jedinici. Putovao sam iz sela pješice na željezničku stanicu i po snijegu i po kiši, po vjetru, sve da stignem na posao. U penziju sam pošao 1994. godine. Nikad mi ništa u životu nije samo došlo, za sve sam morao da se dobro oznojim. I nije mi žao. Djeca su mi zdravo, a ja u kojim sam godinama, moram reći da se dobro živi – kaže Špiro, i ističe da je rastao u porodici sa ocem, majkom i četiri brata. 

– Moja žena Danica (86) je iz čuvene kuće Vojvodića, mada ni moje bratstvo nije zaostajalo. Oženio sam se najboljom ženom na ovom svijetu.

Za Špira je sve lako, jer ne dozvoljava, kako kaže, da mu stres pokvari dan.

– Jednom sam, u vrijeme kosidbe, u polju kroz priču sa mojim drugovima rekao – sjutra kosim. Pođem iz Bara prvim vozom, i kad je već krenuo malo se opustim i prevari me san. Kad sam se probudio gledam kroz prozor, ne poznajem teren. Ipak, utvrdim da sam na stanici Vranjina i nema šta drugo, već tu izađem i naravno pješke nazad do sela. I stignem nakon tri sata i da kosim – prisjeća se Špiro, i ističe da i dan danas uradi ponešto na imanju oko kuće.

– Kad su u pitanju poslovi nije mi neki veliki učinak, ali ipak nešto pozavršavam. Po koji put pokosim, a kosa mi još uvijek ne pada iz ruku.

Navodi da je tokom čitavog radnog vijeka bolovanje uzeo tek nekoliko puta, te da je bio zdrav kao dren.

– Ljekarima nisam bio mnogo dosadan, baš sam ih i tada rijetko posjećivao, isto kao i danas – kaže on i dodaje:

– A apetit mi nije grđi nego kad sam imao 25 godina. Obroci su redovni sa članovima moje porodice, evo ovim koji su sada oko mene, i ne propuštam ništa. Do kad će biti tako samo Bog zna. Imam sina i ćerku, petoro unučadi i isto toliko praunučadi. Ustajem u sedam sati, popijem kafu, ponekad zalijem i rakijom, ponešto uradim, a legnem odmah nakon što čujem vijesti. Nema ničeg neobičnog u mom životu.

Posebno se, kaže, sjeća služenja vojske u Puli.

– Služio sam mornaricu koja je trajala tri godine. Krenuli smo iz Bara, gdje sam prilikom šišanja prvi put vidio mašinu za šišanje na struju. Čuvenim vozom Ćiro došli smo u Zagreb, a kompozicija voza za Pulu bila je duga 72 vagona, i sve je to bila vojska. Bilo je to 1953. godine. Tada sam jednom posjetio i Titove Brione. Ostao sam tri godine u vojsci, gdje je disciplina bila gvozdena, a dva puta sam dolazio kući – kaže Špiro, sa kojim sam se ponovo sreo i na Nahijskim igrama.