Nenezić: U iole ozbiljnoj zemlji, policijske snage bi već bile u Krivošijama
- Društvo
Primorski Portal
- 1
- 4 minuta čitanja
U selu Dragalj, Gornje Krivošije, opština Kotor, na prostoru od nekih 250. 000 metara kvadratnih izgrađeno je na stotine nelegalnih objekata. Ono što je zanimljivo, po riječima mještana na tom prostoru se nikada nisu nalazile kuće, saopštio je poslanik SD i predstavnik Evropskog saveza Branislav Nenezić.
Kako navodi, pomenuti objekti nalaze se na nekim 1 kilometar od glavnog puta i predstavljaju izolovanu, zatvorenu zajednicu.
“Po riječima mještana sela Dragalj, radi se uglavnom o stranim državljanima koji uopšte ne komuniciraju sa lokalnom zajednicom. U sklopu naselja je izgrađen i vjerski objekat, po arhitekturi jasno da je riječ o ruskoj crkvi, a na otvaranju je bio ambasador Rusije. Crkva se nalazi na katarstarskoj parceli u vlasništvu Mitropolije crnogorsko-primirske”, ističe Nenezić.
“Ovo bi u iole ozbiljnoj zemlji značilo da su već sada u Krivošijama, selu Dragalj, policijske snage, ali ovo je Crna Gora u kojoj bezbjednosti sektor ne postoji”, zaključuje Nenezić.
1 Komentar
NIKAD KAO BANE
Kad sam ja bila mala, slušale su se kasete i Đorđe Balašević. Bila je jedna pjesma sa refrenom: „Nikad kao Bane“. Naši roditelji su nam puštali tu pjesmu i po sto puta vraćali na početak stih koji glasi ovako :
On u skoli je rucicu dizao vesto
i vec se znalo da postace nesto
o vec se znalo da postace neko,
ko Bog
mi smo rasli u sarenom kraljevstvu igre on je imao drugi pedigre, mali Bane je bio daleko od tog…
E sad, zašto su oni nama uopšte puštali taj stih – da objasnim. Učili su nas da je Đorđe Balašević sasvim u redu, ali su nam objasnili i da je jedan Bog, a da je biti „kao Bane“ u to doba bila sramota. Iako mi možda nismo dovoljno dobri, bolje i takvi nikakvi nego da smo kao Bane.
To je bilo doba u kojem si mogao vjerovati roditeljima, pa smo mi stvarno, dječije ozbiljno, preispitivali sebe i druge – tražeći Baneta. Kako ga u jednom periodu od par godina nigdje nismo pronašli, bilo nam je najlakše da povjerujemo da Bane u stvari i ne postoji, da postoji samo Bog.
I tako prođe pedesetak godina, ja sasvim zaboravih na tu pouku, ubijeđena da je on samo literarni lik.
Kad – ne lezi vraže.
Ovo moje javno obraćanje je, u stvari, jedna obična životna priča u kojoj ja čvrsto odlučim da uradim sve što je u mojoj moći da se preselim na Dragalj.
Dragalj vam je selo.
Zašto baš na Dragalj?
Zato što se tamo živi prirodno, skromno. Zato što je tamo Crkva Svete Ksenije – ili makar njen blagoslov, njena energija – i jer mi je, po mom iskustvu, bar tri puta u životu spasila život. Iz zahvalnosti sam napisala knjigu „Ksenija – Misli o čudima“ – svaki čas treba da izađe. Ako neko za nju nije čuo: to je Svetiteljka koja sama bira do koga će doći, a njen grob je u Sankt Peterburgu.
Naravno, o toj mojoj namjeri da joj budem bliže, pričala sam uz kafu svima, u nadi da će, šireći priču, naletjeti na neki plac gore , pa da će u želji da se malo „ugrade“ meni prvoj javiti. Nije mi važno ni koliki je plac, ni je li kuća drvena ili od kamena – samo da ima nekih 30 kvadrata i baštu, da sadim svega, čuvam stara sjemena i budem mirna.
Znači, brat bratu, već pola godine ja liježem i ustajem s tom željom. Kad god gledam raspadanje svih vrijednosti koje su naše bokeške i koje vrijede, i kad me uhvati napad žuči – ja pomislim na Dragalj i odmah mi bude bolje. Ne popijem ni Buscopan.
TV ne gledam duže od deset godina. Nemam pojma ko je ko, ko s kim, ko protiv koga – i prija mi. Nije mi, doduše, lakše u životu, jer se ljudi koje sretnem ponekad šokiraju što ja ne znam ko su oni, pa mi je tu i tamo teže izvaditi neki dokument – ali manje-više je sve u redu.
I tako, počeo Božićni post. A tih prvih dana Nečastivi, kunem vam se, kao da iz cijele Boke baš mene nanišani. Iako planiram mir, pokajanje, post – on mene gurne u neku pomisao, neku halucinaciju, nemoć, zavist; pa lupim ponešto, planem, i umjesto da post bude pokajanje za ono što sam namjerila, ja se poslije kajem zbog tih prvih dana i tih ispada.
Rekoh sebi: ove godine nećeš, majčin sine, na mene. Skini mi se više s vrata. I nekako prođe taj prvi dan posta u miru, sve do negdje uveče.
Oko 20h stiže mi link od komšinice:
– „Jesi li ti htjela na Dragalj?“
– „Jesam“, velim, „da se nije ko javio da daje na rate plac?“
– „Ma jok“, kaže ona, „nemaš kud ić, zatvorili su grupu.“
„Kako zatvorili?“, pitam ja.
– „Evo neki mali Bane kaže tako. Tamo ti sad ima 300 kuća, zatvorili grupu došli dronovi jer ima nova ruska tehnologija nevidljive kuće i policija ih sad traži. Eto tako,sjedi doma.“
Otvorim ja taj link – kad ono, stvarno Bane, glavom i bradom.
Gledam sliku: upario kravatu sa štraftom na sakou, već vidim i čarape ispeglane. Učtiv i fin, iza njega Evropa. Vidno potresen. Ima dron – znači uspio je?
Bane, pa ti postojiš, čovječe? Je li moguće ovo?
Ali okle ti, Bane, sine, baš sada da mi pobrkaš ovo malo života što mi je ostalo da ga provedem u miru? Je li to kažeš da me neće primiti na Dragalj i da tamo više nema mjesta? Da se, od prije dva mjeseca otkako sam bila gore, do danas izgradilo 290 kuća, a nijedna nije moja? Da će tamo, umjesto lasta, dronovi letjeti, a umjesto monaha – policijske uniforme?
Jesi li to ti, Bane, poželio da mi pobrkaš lončiće, da čovjek u ovoj zemlji ne može u miru ni da umre? Nemoj, Bane, tako ti Svete Ksenije i tako ti Boga – nemoj. Ako ti ne valja, brate, nek te pošalju u Evropu, tamo je sve otvoreno (sem srca).
Ti sad, Bane, možda misliš da sam ja stranac, jel’ tako? A mogu ti reći da se neko je rođen u Boki ,tako nekako i osjećam .
I na kraju, Bane, ne iznosi neistine i ne potresaj nas, dijete. Grupa nije „zatvorena“. Ja ću ući u nju, Bane. Isto si ti galiot što bi mi u Boki rekli, u stvari dižeš cijene placeva na Dragalju i prodaješ u stvari nevidljive kuće imaš neku franšizu sto posto .. javi mi se u inbox sa ponudom
Komentari su zatvoreni.