Otrgnuto od zaborava: Kako je Frano Kirović govorio o Starom Baru i njegovim običajima

Ističe da je Stari Bar imao zgradu Opštine, poštu, gimnaziju, bioskop, fabriku za prodaju maslina, bogomolje za sve tri vjere, KUD ,,Bratimstvoˮ, bleh muziku, fudbalski klub i žensku zanatsku školu u kojoj su se djevojke osposobljavale da šiju, pletu i rade ostale domaće poslove.
Najstariji Starobaranin 2012. godine kada je ovaj tekst pisan, devedesetogodišnji Frano Kirović, danas pokojni, prisjećajući se te godine života, rada i običaja kaže da su u Starom Baru tri vjeroispovjesti živjele u slozi i ljubavi. Kirović pojašnjava da su mještani Starog Bara u prošlosti živjeli od sitnog zanatstva, trgovine, ugostiteljstva, maslinarstva i voćarstva. Ističe da je Stari Bar imao zgradu Opštine, poštu, gimnaziju, bioskop, fabriku za prodaju maslina, bogomolje za sve tri vjere, KUD ,,Bratimstvoˮ, bleh muziku, fudbalski klub i žensku zanatsku školu u kojoj su se djevojke osposobljavale da šiju, pletu i rade ostale domaće poslove.

– Stari Bar je imao čistu izvorsku vodu i bunar Kajnak. Posebno želim da naglasim da se dva puta sedmično, petkom i ponedjeljkom, održavao pijačni dan ili kako smo ga tada zvali pazarni dan, na kojem su svi proizvođači iznosili svoje proizvode na prodaju. Robu su većinom prodavale žene i djevojke obučene u narodne nošnje, spičansku, muslimansku, šestansku, crnogorsku i malisorsku. To je bila ljepota za pogledati – prisjeća se Kirović.
Kako kaže, u ljetnjoj sezoni pazarnim danom dolazili su autobusi iz Dubrovnika sa strancima.
– Dolazili bi stranci da snimaju Stari grad i slikaju se sa djevojkama u narodnim nošnjama. To je za njih bila ljepota i atrakcija za pamćenje – naglašava Kirović.

Pijaca u Starom Baru bila je velika, opskrbljena svim proizvodima, a trgovci u narodnim nošnjama bili su iz svih okolnih krajeva.
– Proizvodi su bili onih koji su ih donosili, nije bilo nikakvih preprodaja. Stranci su nakon razgledanja Starog grada dolazili na pijacu i kupovali proizvode, te se slikali sa prodavačicama u tim narodnim nošnjama – kaže Kirović, i dodaje da je davno u starobarskoj čaršiji bilo čak 12 privatnih kafana, od kojih su najpoznatije bile kafane Mitra Iličkovića i Nuša Ćetkovića.
– U kafanama se prodavala samo kafa, rakija i vino, drugih pića nije bilo. U to vrijeme žene nisu ulazile u kafane i niko ih nije mogao vidjeti baš ni u jednoj. Proizvodi su bili kvalitetni, bez ikakvih hemikalija, prskanja nije bilo, a voda je bila čista. U to vrijeme postojalo je čak pet fabrika za preradu voća i maslina koje su radile, uljare Neša Mijovića, Andrije Prelje, Luke Martinovića, Dimitrije Lazovića i braće Marić, koja je proizvodila ulje i rafinirala ga, a imali su i svoju posebnu ambalažu – prisjeća se Frano, dodajući da ga čini srećnim što je Bar danas postao jedan od najvećih i najljepših gradova u Crnoj Gori.

– Ponosan sam kad vidim da naš grad danas krase četiri izuzetno lijepa reprezentativna objekta koji su izgrađeni ili su u izgradnji. Sportska dvorana „Topolicaˮ, pravoslavni hram, rimokatolička katedrala i muslimanska džamija. To je građanima Bara bilo nužno – ističe Kirović.
Za krstom svi složno na Rumiju
Kirović podsjeća da je Stari Bar imao i mirovno vijeće od tri do četiri člana, ugledna građanina, koje je mirilo sve zavađene pojedince i porodice. A imao je i svega tri pandura (policajca).
– Starobarani su slavili svoje tradicionalne slave, Božić, Uskrs, Bajram i sve ostale tradicionalne slave vezane za svoj datum. Između svih ostalih bio je i jedan dan u godini kada bismo bez razlike na vjeroispovjest, pretežno mladi iz Starog Bara i svih sela iz okruženja, posjetili našu dragu Rumiju. Kao simbol, porodica Andrović je nosila krst Svetog Vladimira koji nikad nikome od učesnika nije smetao, jer kako su nam naši stari pričali, taj krst gravitira još iz vremena kada je postojalo hrišćanstvo bez vjera. Moja porodica i ja bili smo više puta tamo, i svaki put smo iznosili po jedan kamen. To je slavlje, i taj događaj se ne može zaboraviti – priča Kirović.
Rad za litar ulja ili dnevnicu od osam dinara
Osvrnuvši se na period Drugog svjetskog rata, čika Frano kaže da se jako teško živjelo.
– Od 1940. do 1945. godine ovdje su bili okupatori, pa je narod teško živio. Počela su iseljavanja iz Starog Bara. Živjelo se od ulja i maslina. Proizvođači i vlasnici maslina su se dogovorili da se odabere jedan mjesec kad svoje proizvode poklanjaju sirotinji, i taj mjesec je ostao poznat u narodu kao Pozornica. Sirotinja je mogla da ubere i pokupi sve što je bilo, i od toga su te porodice živjele, mogle da prezime, prehrane se… Sa dijelom toga se išlo po selima, recimo sa po pet-šest litara ulja, što sam i ja radio, i mijenjali bi to za druge proizvode, sir, krtolu, luk, jaja, te smo tako uspijevali da prezimimo. Radili smo u tim uljarama jer nije bilo nikakve tehnike, već smo našom snagom gurali točkove da melju masline i za to dobijali po litar ulja ili dnevnicu od osam dinara. Eto od toga se živjelo – naglašava Frano Kirović.
Tekst izašao 2012. godine