Otrgnuto od zaborava: Milijana Šabović, nastavnica u školi u Pečuricama

Sa djecom sam puno radila, mada u jako lošim uslovima, ali sam željela da znaju što i sva djeca u gradu.
Tekst napisan 2008. godine
Godinama već Milijana Šabović, nastavnica fizičkog u školi u Pečuricama, postiže sa svojim učenicima zapažene rezultate na školskim takmičenjima. Njenim đacima posebno dobro idu odbojkaška takmičenja, a tako je bilo i ove godine na opštinskom takmičenju osnovnih škola.
Milijana je u Bar došla ’73. godine iz Niša, po završetku Više pedagoške škole. Mlada i ambiciozna, našla se u Pečuricama gdje u školi nisu imali ni salu niti potrebne rekvizite za fizičko. To joj, međutim, nije smetalo.
– Sa djecom sam puno radila, mada u jako lošim uslovima, ali sam željela da znaju što i sva djeca u gradu. Gimnastiku smo radili u improvizovanim učionicama, napolju ono za šta nam nije bila neophodna sala… Ubrzo su počela takmičenja u Baru, i odmah smo postigli uspjeh. Jedna djevojčica bila je jako dobar atletičar. Krenulo je više školskih takmičenja i dječijih olimpijada i sa djevojčicama sam osvojila treće mjesto u odbojci.
Prvi veći uspjeh i elan za dalji rad.
– U odbojci uspjeh za uspjehom, a nećete vjerovati, sa jednom jedinom loptom i to probijenom. Tada smo kuburili sa loptama, nismo imali sredstava. Obična lopta, koju sam često morala da naduvavam, jer je teren okolo imao jako puno drača, i ona je često pucala. Stalno smo je nosili na takmičenja. Kad smo pobijedili Podgoričane, nisu mogli da vjeruju u kakvim mi uslovima radimo. Tu sam loptu trebala sačuvati za muzej.
Odbojka, rukomet, atletika, sve sami uspjesi i kod muškaraca i kod žena.
– I danas pamtim najbolji sastav odbojkašica, Asima Peročević, Senada Alić, bliznakinje Mirsada i Zijada Andrić, Emina Brkanović, Snežana Tombarević, Belkiza Useinović i Jasmina Alić, koja je sad u školi profesor engleskog i italijanskog jezika.
Škola u Pečuricama ni danas nema salu. Sve se radi vani, a kad je vrijeme loše onda u hodniku, na betonu.
– Ranije sam znala držati gimnastiku vani, ali sam odustala jer sam se plašila da se neko od djece ne povrijedi. Moram reći da smo i u stonom tenisu bili prvaci Bara. Nije bilo škole koja nas je mogla pobijediti – priča Milijana.
Hodnici škole puni su diploma sa sportskih takmičena, a vitrina u holu pehara.
– Sjajna su to djeca. I danas sve rade voljom – kaže ona i dodaje:
– Uslovi mi nikad nisu mogli biti prepreka. Imala sam i viziju da osnujemo odbojkaški klub, ali je sve teško bez sale.