Porodica Kopitović iz crmničkog sela Brčeli spojila vino i seoski turizam

Vinarija Kopitović počela je sa aktivnim radom u januaru 2006. godine. Do tada je to bila kućna tradicija, kao i većina domaćinstava u Crmnici, od davnina poznatoj po uzgoju vinove loze, posebno vranca, kratošije i lisičine.

Žarko Kopitović, vlasnik ove Vinarije, navodi da su te 2006. godine, uz pomoć resornih Ministarstava poljoprivrede i turizma, te njemačke organizacije GIZ, započeli unapređenje kompletne poljoprivrede i pokušaj uvezivanja sa turizmom.

– U to vrijeme potpuni novitet za Crnu Goru, a posebno za Crmnicu. Puno se proizvođača aktiviralo, počelo je čišćenje starih podruma, konoba… I ja sam bio među njima. Imam konobu koja je stara najmanje 300 godina, a onda sam je 2006. godine adaptirao za prijem gostiju. Te 2006. počeli su strani turisti da posjećuju Crnu Goru i sve do 2008. godine bilo je baš intezivno. Nakon 2008. nastupila je ekonomska kriza, ne samo kod nas već je nastupila stagnacija u cijelom Svijetu, Evropi… – priča Kopitović, naglašavajući da Crna Gora nije bila prepoznata kao vinska destinacija.

– Nastalo je tada i prvo Udruženje vinara Crmnice, koji su počeli posjećivati sajmove, prvo lokalne u Virpazaru, kasnije Jadranski sajam u Budvi, sajam u Novom Sadu, i to je bila neka naša mala prezentacija, nas vinara kao malih proizvođača. Vinari su se svako za sebe prilagođavali onoliko koliko su mogli, a i država je pomagala u nekoj mjeri koja je bila dostupna.

Prava ekspanzija dolaska počela je 2015. godine.

– Sklopio sam dogovor sa više turističkih agencija, prvenstveno sa primorja ali i iz Podgorice, i one su počele da dovode turiste iz cijelog svijeta. Ono što napominjem je angažovanje cijele porodice, koliko je to moguće, jer ako se plaćala radna snaga nije bilo neke zarade, a troškovi i izdaci su bili veliki. Ne radi se o konstantnom poslu svaki dan, već periodično. A porodica najbolje prezentuje svoje proizvode i turistima je to bilo jako interesantno. Mi smo nastojali da prvo zadržimo autentičnost prostorija, nasledstvo stare kuće i prilično smo u tome uspjeli. Adaptirali smo staru konobu, napravili degustacionu salu 2008. godine. Kada dođe neki turist, moje kćerke, konkretno najstarija Jelena, najviše je upućena i na engleskom jeziku prezentuje gostima našu ponudu – dodaje on i ističe da, prema dogovoru sa agencijama, imaju degustacije tri vrste različitih vina, uz prikladnu mezu. Ta je posjeta trajala oko sat ipo vremena. Osim toga, dolaze i individualni gosti, jer su prisutni na svim društvenim mrežama.

Kopitović kaže da se jako mukotrpno probiti na tržištu jer se ipak radi o malim  proizvođačima.

– Mi pravimo unikatna vina sa interesantnim imenima i zbog specifičnog načina proizvodnje i prodaje naravno da su skuplja. Nadalje, postoji i puno uvoznika vina iz regiona i zapadno-evropskih zemalja. Mislim da tek u zadnje dvije godine hotelijeri i restauteri prepoznaju značaj i sluh tog turista koji dođe da traži lokalno vino, iz naše države, odnosno mjesta u koje dođe. Sve više ih interesuju male vinarije, ili kako ih oni nazivaju, „butik vinarijeˮ – ističe naš sagovornik i nastavlja.

– Naših vina ima u nekoliko dobrih restorana i hotela. Od 2010. godine ne dajem vino marketima, jer ona tamo degradiraju i obično taj turist koji dođe hoće da pije nešto što nema u masovnoj proizvodnji i prodaji. Vina su u Porto Montenegro, Porto Novo, Splendid, vila Geba, Porto u Podgorici, Besac, hotel AMI Podgorica i u pregovorima smo sa još nekim hotelima i restoranima. Istina, to nije neka masovna porudžbina, ali smo obično tamo zastupljeni. Naglasio bih i da se naše vino nalazi na dva veoma uspješna mjesta zadnjih nekoliko godina – poslujemo sa fri šopovima na podgoričkom i tivatskom aerodromu.

Kako kaže, u ponudi vina su jedno bijelo, jedno roze i četiri crvena, ali ima i rakije.

– Što se tiče crvenih vina, dva su premijum i ona su stara od 10 do 14 godina. Njih ne proizvodimo svake godine. Jako su interesantna i imena naših vina, jer nastojimo da napravimo vino koje je kvalitetno, zatim tehnološki obrađeno, i da se dičimo njime. Mi smo prvo htjeli da predstavimo svoju porodicu, svoje selo, svoju državu i da budemo neki „ambasadoriˮ u svom kraju, da promovišemo i Crnu Goru, jer je malo njih čulo za našu malu i lijepu državu. U tom smislu smo bijelo vino nazvali „Tre soreleˮ, zato jer ja imam tri kćerke i one dočekuju ljubitelje bijelog vina. Naša srca griju tri sunca, Jelena, Nevena i Ivana – kaže on i dodaje,

– Vrhunsko bijelo vino je kupaža nekoliko sorti bijelog grožđa, od kojih dominiraju rizling i šardone. „Sojakˮ crveno vino, naš prvi brend, proizvedeno je od vranca i kratošije. Treće vino je „Šćepan Maliˮ, vino staro četiri godine, i jako je interesantno gostima. Ovo vino i „Tre soreleˮ su naša najprodavanija vina. Dva premijum vina su „Poskokˮ iz 2010 godine i „Kraljevski pečatˮ. kaže i ističe:

Vrhunsko crveno vino „Poskokˮ ime je dobilo po gmizavcima vipera ammodytes, stalno nastanjenog u crmničkom podneblju i našim vinogradima. Ime ukazuje na specifičan ukus i jačinu vina. Proizvedeno je od autohtonih sorti Vranac, Kratošija i Lisica, koje su uzgajane na posebno odabranom lokalitetu, sa probirnom kasnom berbom, kada se grožđe pretvara u suvicu i daje posebnu crvenu rubin boju i diskretan ukus suvice. Jako je interesantno i vino „Kraljevski pečatˮ. Napravljeno je hiljadu flaša ovog vina, a ujedinilo je sorte Crne Gore, Francuske i Italije. Vino smo proizveli inspirisani slučajnim pronalaskom pečata Carigradskog poslanstva, pa smo kroz kupažu cabernea, san giovesea i vranca, sjedinili tri autohtone sorte Francuske, Italije i Crne Gore. I rakija „Sojakˮ je interesantna turistima, posebno kada to, kako sam već rekao, prezentuje porodica. To je baš pun pogodak.

Kopitović se osvrnuo i na specifičnosti terena u djelovima Gornje Crmnice.

– U djelovima Gornje Crmnice je dosta teško obrađivati vinovu lozu zbog specifičnosti terena i kaskadnih vinograda. Ja imam na dva mjesta vinograde i nepunih 2.000 čokota. Jedan dio grožđa kupujem u Crmnici, u dva sela, a drugi dio na području Zete i Malesije. Prošla godina je bila vrlo specifična, izuzetno loša, nisam bukvalno ubrao zrno. Pojavio se specifičan oblik plemenjače, ne samo kod mene nego svih proizvođača. Lično    mislim da ni 20 odsto crnogorskih vinogradara nisu uspjeli da sačuvaju grožđe – kaže on i dodaje:

– Što se tiče sadašnjih vremenskih uslova – nije dobro, zato što je kiša svakih 5 do 7 dana, što za sada nema vidljive bolesti. Što se tiče roda, loza je izbacila izvanredno, ali sad je obaveza da se svake nedelje prska, posebno kad je kiša. Ipak, moram naglasiti da je sve to veliki posao, a veliki je problem radna snaga.

Ponavlja da je 2005. godine počelo učešće na Jadranskom sajmu u Budvi, te novosadskom sajmu.

– Naravno da je bilo i nagrada. Meni najdraža nagrada iz tog perioda je za vino „Šćepan maliˮ – zlatna medalja u Novom Sadu 2010. godine i to je bila prva. I kasnije smo učestvovali, dobijali zlatne i srebne nagrade. Jedno duže vrijeme ne učestvujem na sajmovima. Istakao bih i nagradu koja je čak i iznad ove koja je došla „iz neba pa u rebraˮ bez ikakvog našeg znanja. Naime, krajem 2017. godine kontaktirala nas je hrvatska ogranizacija GETI PORT, koja se bavi vinom i vinskim turizmom. Naša vinarija je bila nominovana među 19 najboljih vinarija u bivšoj Jugoslaviji po vinskom turizmu. Sve je rađeno anonimno, toliko da mi nismo ni znali. Išli smo u Ilok, gdje je bila dodjela nagrada. Čekalo nas je veliko iznenađenje, jer je naša vinarija osvojila treće mjesto. To nam je, istina, bila i dodatna satisfakcija da nastavim sa dobrim radom. I 2019. godine smo bili najbolji iz Crne Gore, mada su propozicije bila dosta promijenjene.

On posebno apostrofira da je u oktobru konkurisao na konkursu Opštine Bar za vrijednost od 8.000 eura, za dvije stavke, punilicu i filtericu za vino i etiketirku.

– Dobio sam 4.000 eura i kupio punilicu italijanskog proizvođača, koja nam zaista izuzetno olakšava posao. To je ujedno filtriranje vina, ima četiri pipka za punjenje flaša i kad se dobro organizujemo možemo za pola dana ili dan da napravimo pravi bum, od 300 do 500 flaša filtriramo i napunimo, što nije beznačajno. Zato sam posebno zahvalan Opštini, a ubuduće ću se takođe informisati kad se objavi javni poziv – zaključuje Kopitović.