Porodica Šekularac pronašla mir na Sutormanu
Miomir Šekularac (59) odlučio je da se iz grada preseli na planinu Sutorman zbog idealnih uslova na ovoj prelijepoj planini za stočarstvo kojim se bavi, ali i za život uopšte.
Iz hladnih Berana se 1986. godine preselio u pitomi Bar, gdje je upoznao suprugu i ostao da živi. Zaposlio se u predstavništvu Aluminijskog kombinata u Luci Bar i tu ostao da radi punih 30 godina. I danas Miomir Šekularac zna da je tada donio pravu odluku.
Iako posao kojim se bavi zahtijeva dosta rada, uspjeh je zagarantovan kada imate kvalitet. Ovo mjesto je idealno, ističe on, zbog strujanja kontinentalnih i morskih vjetrova koji se ovdje ukrštaju. Posebno za sve one koji žele mir daleko od gradske gužve.
– Kad sam prvi put došao, ja sam udahnuo vazduh i nisam mogao da vjerujem da se toliko slobode otvara ispred mene – priča Miomir.
Kaže da se dosta radi, da je teško, ali i da se do zarade ne dolazi lako.
– Nastavio sam da se bavim stočarstvom, držim koze, svinje i konje, ali imam i baštu koju obrađujem. Kupio sam 5.000 kvadrata u tri parcele, u zaseoku Viline vode, na jedan kilometar od sušare. Dok sam bio u Baru držao sam i ovce. Ovdje sam prostor uredio onako kako sam najbolje isplanirao za 20 koza, isto toliko svinja i četiri konja. Napravio sam dvije štale, ne nešto posebno velike, ali upotrebljive za moje sadašnje potrebe. Imam u planu da napravim jednu veliku – kaže on, naglašavajući da je, dok je živio u Baru, prodavao kozji sir i mlijeko.
Njihove koze su uglavnom na ispaši. Čuvaju se na livadama koje nisu zatrovane raznim hemijskim preparatima i jedu ono što nađu u prirodi.
– Zna se da su kozje mlijeko i mliječni proizvodi jako zdravi, ali je veoma bitno na koji način se gaje koze. Mnogi kažu da koze nisu zahtjevne za uzgoj i da su potrebni skromni uslovi za gajenje. Ja imam čobanina koji se stara o njima, ali nam probleme prave vukovi čije se zavijanje često čuje. Vuk je jako oprezan, teško ga je vidjeti, ali tragovi su svuda okolo. Baš jutros mi priča čoban da ih je čuo. Imamo i šarplanince koji su uvijek uz koze. Nedavno su nam, ipak, nestale dvije ždrebice, a sumnjamo da su ih zaklali vukovi – kaže on i nastavlja:
– Ima dovoljno ispaše da ih je još više. U ovom periodu, naravno, koze ne daju mlijeko. Svinje mi služe za klanje i prodaju. Dajem im kukuruz i hleb koji uzimam u jednoj pekari u Baru. Cijene kukuruza su bile jedno vrijeme visoke, ali su se nekako stabilizovale.
Kad je u pitanju proizvodnja kozjeg sira i mlijeka, pomažu mu i supruga i sin.
– Mi radimo sve kako su radili nekada naši stari, jednostavno, samo smo nastavili onako kako smo naučeni. Problem sa prodajom nismo imali, jer ko god je probao naše proizvode nije se zadržao samo na tome, već je nastavio da poručuje i postao nam stalan kupac.
Četiri konja koja ima služe za jahanje, ali i da iznesu drva za mušterije sa nepristupačnog terena.
– Namjeravam da u narednom periodu izgradim bungalove i nastavim da se bavim turizmom. Ovo je zaista idealno mjesto, prava vazdušna banja. Tada bi mi konji baš posebno služili za jahanje turistima koji bi dolazili – kaže naš sagovornik.
Miomiru ostane vremena i da održava baštu.
– Nije falilo ni voća, a ni povrća. Rodile su šljive, višnje, trešnje, ali i paprike, luk, krompir i paradajz.
