Pretrpano djetinjstvo: Dječje želje, roditeljska očekivanja i premalo dosade

Dječja nedjelja podsjeća na prava najmlađih i odgovornost odraslih da im obezbijede uslove za zdravo odrastanje. Valja otvoriti i pitanje onoga čega djeca često imaju previše. Zgusnuti dječji rasporedi dio su svakodnevice mnogih porodica. Može li iscrpljeno dijete biti srećno? I kada podsticanje talenata i interesovanja počinje da oduzima dragocjeno vrijeme za igru, druženje i odmor?

Djeca danas žive životom koji po intenzitetu i stresu odgovara punom radnom vremenu odrasle osobe, ocjenjuje za Primorski portal psihološkinja i sistemska porodična psihoterapeutkinja Jelena Krstić.

„Kada na broj časova i vrijeme provedeno u školi dodamo sate rezervisane za domaće zadatke i pritisak vanškolskih aktivnosti, njihov radni dan je duži od prosječnog radnog dana odraslog čovjeka. Dodatni problem je što su mnogi školski predmeti koncipirani na pasivnom reprodukovanju znanja, a ne na razvijanju kritičkog mišljenja i kreativnosti, što učenje čini kognitivno iscrpljujućim i lišenim unutrašnjeg smisla“, navodi Krstić.

Ona naglašava da vanškolske aktivnosti nisu same po sebi loše i da mogu imati veoma pozitivne efekte.

„Bitno je vidjeti i kako su izabrane, koliko ih ima na nedjeljnom nivou, koliko vremena zauzimaju, koliko je dijete suštinski zainteresovano za njih, a i kakvo je dijete samo po sebi, po karakteru i strukturi ličnosti. Ne mora uvijek da znači da je svako dijete koje ima mnogo aktivnosti preopterećeno, kao što ni višak slobodnog vremena automatski ne znači da ga dijete kvalitetno provodi“, ističe psihološkinja.

Premor ili gubitak interesovanja?

Preopterećenost se, prema riječima sagovornice, može prepoznati kroz tjelesne tegobe, promjene u ponašanju i odnos djeteta prema obavezama.

„Kako prepoznati da je previše? Tijelo i psiha djeteta uvijek šalju signale. Somatski pokazatelji su česte jutarnje glavobolje, mučnine i bolovi u stomaku koji nemaju medicinski uzrok (psihosomatika), a naročito pred polazak na neku aktivnost. Na ponašajnom planu, umjesto lijenosti, kako se ponekad zaključuje, roditelji se zapravo suočavaju sa prokrastinacijom (odlaganjem) i izraženim otporom, jer je djetetov nervni sistem u stanju hronične prenadraženosti i pokušava da se zaštiti tako što će jednostavno ‘zakočiti’. Dijete počinje da se raduje otkazanom terminu, često je umorno, bezvoljno ili razdražljivo, sve češće počinje da govori da ga mrzi da se sprema, da mu se ne ide, da mu je tamo postalo dosadno i da neće više. Mijenja se ritam spavanja i obroka. Školske obaveze i domaći zadaci počinju da trpe, dijete ima utisak da ne može sve da postigne i da mu nedostaje energija“, upozorava Krstić.

Ko bira, a ko odlučuje?

Inicijativa za izbor vanškolskih aktivnosti, uprkos deklarativnoj slobodi izbora, najčešće je na strani roditelja, smatra sagovornica. Ona tu pojavu povezuje sa modernim društvenim narcizmom i promjenom sistema vrijednosti.

„Danas se forsira uspjeh po svaku cijenu, a djeca se često nesvjesno posmatraju kao narcistički produžeci svojih roditelja“, ocjenjuje psihološkinja, navodeći da roditeljska očekivanja mogu biti povezana s njihovim ličnim iskustvima i životnim ostvarenjima.

Roditelji koji smatraju da su postigli mnogo ponekad nesvjesno postavljaju visoke standarde pred svoju djecu, koja osjećaju potrebu da slijede njihov primjer.

„Čak i kada roditelj verbalno šalje poruku ‘meni ocjene i uspjeh nisu bitni’, dijete prećutno čita model i usvaja pritisak da mora biti jednako uspješno“, kaže Krstić.

S druge strane, roditelji koji nisu ostvarili neke svoje želje i ambicije mogu očekivati da njihova djeca iskoriste prilike koje oni sami nisu imali i postignu ono što je njima ostalo nedostižno.

Psihološkinja podsjeća da roditelj organizuje prevoz i plaća aktivnosti, pa uglavnom  i predlaže djetetu da nešto isproba. Zato smatra važnim da dijete ima mogućnost da kaže da li mu se ponuđena aktivnost dopada, koliko se u njoj pronalazi i da li je zainteresovano, ali i da roditelj bude spreman da čuje njegov odgovor.

„Važno je znati da pritisak roditelja može da naruši unutrašnju, intrinzičku motivaciju djece, da aktivnost biraju zbog same aktivnosti i uživanja u njoj, a ne zato da bi roditeljima ispunili želju. Aktivnost ne treba da bude dokaz da je naše dijete uspješno, talentovano i najbolje ili da smo mi kao roditelji savršeno odradili svoj posao, već da dijete stvarno razvija svoj potencijal i da radi nešto što mu je suštinski važno“, naglašava sagovornica.

Odustajanje ili traženje sebe?

Želja djeteta da isproba različite aktivnosti, a zatim od nekih odustane, može biti razvojna faza zdravog istraživanja i strukturisanja identiteta, a ne nužno nedostatak koncentracije ili istrajnosti, objašnjava Krstić.

„Dijete kroz isprobavanje različitih aktivnosti i odbacivanje istih uči nešto i o sebi: šta mu prija, a šta ne, u čemu uživa, šta mu je naporno, da li je više individualac ili timski igrač… Međutim, problem može da se javi ukoliko roditelji teže perfekcionizmu i misle da svako isprobavanje mora da rezultira vrhunskim uspjehom. Nerealno je očekivati da svi budemo vrhunski naučnici ili elitni sportisti; svijet je lijep i funkcionalan jer postoje različita zanimanja i talenti, i treba pratiti autentične djetetove ambicije i sklonosti“, smatra psihološkinja.

Ipak, Krstić ukazuje na to da je važno razlikovati djetetovo odustajanje zbog ozbiljnog otpora od želje da se izbjegne prva teškoća.

„Roditelj treba da prihvati odustajanje onda kada vidi da aktivnost kod djeteta stvara hroničnu anksioznost i grč. Ali važno je uvesti strukturu: ne odustaje se na prvi znak dosade ili prve teže vježbe, već se napravi dogovor da se ciklus, recimo mjesec dana, privede kraju, kako bi se dijete naučilo bazičnoj odgovornosti. Potrebno je ispitati i razloge djetetovog odustajanja i šta se zapravo promijenilo. Da li je aktivnost prestala da ispunjava njegova očekivanja, da li mu se ne dopada sama po sebi ili mu je teško što se možda ne uklapa dobro, što nije najbolji ili najbolja, što neko vrši pritisak na njega – trener, učitelj, vršnjaci?“, pojašnjava Krstić.

U tom kontekstu sagovornica ukazuje i na širu kulturu u kojoj živimo, jer se, kako smatra, na našim prostorima često forsiraju takmičarski duh, kompeticija i poređenje, od kuće i porodičnog okruženja, preko škole, do šire zajednice.

„Roditelji su često skloni da prvo kod kuće upoređuju djecu međusobno, i to kroz rečenice ‘ugledaj se na brata, sestru, vidiš kako oni to dobro/bolje rade’. Zatim, kada dijete donese ocjenu kući, umjesto pitanja ‘Šta si danas naučio i kako se osjećaš?’, prvo pitanje često bude: ‘A šta je dobio tvoj drug ili ostatak odjeljenja?’. Zatim dijete ode na sportsku aktivnost pa se gleda osvojeno mjesto, medalja, pehar, rang… Tada se i vannastavna aktivnost pretvara u borbu za neku poziciju, mjesto gdje dijete mora dokazivati svoju vrijednost. Roditelji se masovno svađaju sa djecom oko ocjena i kritikuju ih zbog škole, dok se izuzetno rijetko svađaju oko toga što dijete nije provelo dovoljno vremena igrajući se napolju sa prijateljima“, primjećuje ona.

Kada talenat postaje pritisak?

Mjeru između podsticanja djetetovog talenta i insistiranja na njegovom razvijanju Krstić vidi u pomjeranju fokusa sa kognitivnog IQ-a na emocionalnu inteligenciju (EQ).

„Moderni roditelji su izuzetno ponosni na kognitivna postignuća svoje djece, na njihovu inteligenciju, brzinu pamćenja i sposobnosti, ali prečesto zaboravljaju da bez emocionalne stabilnosti taj talenat postaje teret. Podsticanje je zdravo sve dok je ono u funkciji djetetove unutrašnje motivacije. Granica između stimulacije i prisile je pređena onog momenta kada primijetimo da talenat postaje izvor validacije roditeljskog ega, a ne djetetove radosti.

Ako dijete pruža kontinuiran, dubok otpor, odluku moramo prepustiti njemu. Dugoročno gledano, za djetetov život je daleko važnije da nauči kako da bude zadovoljno sobom i kako da razvije unutrašnji mir, nego da po svaku cijenu završi prestižnu muzičku školu ili akademiju dok mu je psiha, na neki način, opterećena stalnim stresom“, naglašava psihološkinja.

Da li smo dovoljno dobri roditelji?

Grižu savjesti i osjećaj da djetetu nešto uskraćuju ako mu ne omoguće svaku aktivnost koju poželi Krstić opisuje kao jedan od vodećih neurotičnih sindroma savremenog roditeljstva.

„Roditelji su se, pod pritiskom konzumerskog društva, pretvorili u ‘servis za razvoženje’ i privatne taksi službe. Oni žive u konstantnom grču, prilagođavajući kompletne porodične i profesionalne rasporede dječjim vanškolskim obavezama. Krajnji ishod ovog sistemskog aranžmana jeste da su na kraju dana svi članovi porodice umorni, nervozni, opterećeni, a nerijetko i potpuno samljeveni“, ocjenjuje sagovornica.

Krstić ističe da se djetetu ne uskraćuje suštinski važna emocionalna potreba ako mu se ne plati svaka školica.

„Naprotiv, pretrpavanjem rasporeda djeca paradoksalno propuštaju ključne socijalne aspekte djetinjstva, nemaju vremena da odu na rođendane kod drugara, preskaču spontana porodična okupljanja i druženja jer jure sa jedne aktivnosti na drugu, nemaju dovoljno vremena za spontanu igru i druženje. Griža savjesti roditelja je i razumljiva jer suštinski može da proizlazi iz dobrih namjera, odnosno roditelji žele da djetetu pruže najbolje. Oni nerijetko strahuju da će uskraćivanjem ili osujećivanjem nekih želja djetetu narušiti samopouzdanje, da će se ono osjećati loše, ali trebalo bi i da znaju da dijete na kraju krajeva ne žudi za još jednim treningom, već za prisutnim, smirenim i rasterećenim roditeljem koji je razdragan, umije da se našali sa djetetom, zaigra i provede kvalitetno zajedničko vrijeme“, poručuje psihološkinja.

Zašto se plašimo dječje dosade?

Slobodno vrijeme i prostor za dosadu, iz psihoanalitičke i sistemske porodične perspektive, nisu izgubljeno vrijeme, već bazična psihološka potreba i prostor u kojem se formira autentični Self, odnosno sopstvo djeteta, objašnjava sagovornica.

„Kada djetetu organizujemo svaki minut, mi mu oduzimamo priliku da se suoči sa sobom, sa svojim osjećanjima, sposobnostima za organizaciju, kreativnošću, dosadom. Dosada je ljekovita jer tjera dijete da aktivira sopstvene unutrašnje kapacitete, razvija interesovanja, određeni životni stil, maštu i kreativnost kako bi strukturisalo vrijeme“, ističe ona.

Krstić primjećuje da roditelji danas gotovo ne ostavljaju taj „prazan prostor“, plašeći se da će dijete zaostati za vršnjacima. Naglašava da su školski uspjeh i uspjeh na vannastavnim aktivnostima samo jedna, spoljašnja komponenta zdravog razvoja djeteta, dok je mnogo važnije razvijati unutrašnje, emocionalne i socijalne vještine: „Kako se dijete nosi sa teškim emocijama – strahom, bijesom, tugom, razočaranjem? Da li umije da prepozna sopstvene granice i kaže kada mu je previše? Da li zna kako da potraži pomoć kada je ranjivo? Kako se nosi sa neuspjehom i da li ga neuspjeh definiše ili ga uči otpornosti? Kako rješava konflikte sa vršnjacima bez učešća odraslih?“, pita psihološkinja, ukazujući na značaj tih vještina za zdrav razvoj djeteta.

Roditeljima koji shvate da je djetetov raspored postao pretrpan savjetuje da hrabro i svjesno naprave rez. Predlaže najviše jednu do dvije vanškolske aktivnosti koje dijete stvarno voli, a da ostatak vremena vrate djetetu za slobodnu, nestrukturisanu igru, druženje sa vršnjacima, odlaske u prirodu, zajedničko vrijeme sa ukućanima, porodične rituale i prijeko potreban odmor.

Djetetu je, zaključuje Krstić, potreban prostor da samo diše, mašta i raste bez pritiska stalnog ocjenjivanja i postignuća.