Primorski portal u posjeti pčelaru Nikoli Tolju Gvozdenoviću

U radu veliku podršku pružaju mu članovi porodice, koji obavljaju najrazličitije poslove vezane za rad na pčelinjaku i oko njega. Imamo oko 30 društava, a sve košnice su ofarbane u raznim bojama, za šta je zadužena moja žena Danijela – kaže Gvozdenović

Nikola se prije 12-13 godina jako razbolio, operisao tumor, primao hemoterapije, imao upalu kičmene moždine, doživio čak i kliničku smrt…

Kako kaže, kad je izašao iz bolnice, pao je u depresiju. Trajalo je to nekoliko godina, a noćima nije bilo spavanja.

U slatku priču bez koje danas ne bi mogao krenuo je nakon što mu je jedne besane noći palo na pamet da može da pčelari. Sa novim danom, iako iscrpljen i slab, nije odustao od namjere da dođe do košnice. U njegovoj porodici i ranije je bilo makar nekoliko društava. Malo po malo, sa sve jasnijom idejom da se bavi pčelama njegovo se zdravstveno stanje popravljalo, a pčelarstvo za njega postaje veliki izazov.

Svoj naum otkrio je jednom kumu, čijem je bratu od strica, „koji inače ne pčelari“ to bilo interesantno pa mu je poklonio košnicu pčela.

– Nakon toga kod mene se mnogo stvari mijenja. Jedva čekam jutro da svane, da izađem, bila mi je to prva košnica koju sam smjestio odmah pored kuće u Bjelišima. Istina, u početku sam teško i dolazio do košnice, koristio sam štap, nisam mogao još uvijek dobro da hodam, a kad se primaknem košnici, bilo je puno uboda. Osjećao sam da pčelama moja nervoza nije odgovarala – priča uz smijeh Gvozdenović.

U radu veliku podršku pružaju mu članovi porodice, koji obavljaju najrazličitije poslove vezane za rad na pčelinjaku i oko njega.

– Sad imam oko 30 društava, a sve košnice su ofarbane u raznim bojama, za šta je zadužena moja žena Danijela. Uključen je i sin Zoran koji ima par svojih košnica, ali su angažovane i dvije kćerke Jovana i Milena. Dosta mi je pomogao moj pokojni brat koji je sve činio za mene, i vodio me na selo u periodu kad mi je zaista bilo dosta loše- priča Nikola.

Sjeća se jednom prilikom seljanin Dragan Stanišić mu je po bratu poslao teglu meda da ga časti.

– Sretnem ga i da mu zahvalim, pitam mogu li da platim – kaže, „ne, to sam ti poslao kao čast, a ti možeš da počneš da se baviš pčelarstvom, pa možeš nekoga da častiš“.

I tada mu se, kako kaže, sve to pokupilo u mislima.

– Mislim da je to upravo bila inicijalna kapisla za početak moje pčelarske priče.

U startu se ni oko vrcanja nisam najbolje snalazio, ali koliko god da je bilo meda, mojoj sreći nije bilo kraja. Tako je počelo, ali ni danas nisam opterećen koliko će meda izaći, bilo je godina kada nije bilo ništa, a bilo je godina i kad ima – kaže i dodaje da nije samo zaljubljenik u med, već i propolis koji daje djeci umjesto tableta.

Put do pčelarskog uspjeha nije ni najmanje kratak, ali je zato sladak.

– Svako ko se odluči da postane pčelar treba imati na umu da je pčelarstvo poljoprivredna grana. Pa kao što je uspjeh bilo koje poljoprivredne grane na prvom mjestu uslovljen prirodnim prilikama i neprilikama, tako je tim istim prilikama i neprilikama podložno i pčelarstvo- rekao nam je Nikola.

– Boravak u prirodi mi, nakon teške bolesti veoma prija, a posebno to što je ovo dinamičan posao u kome nikada nije dosadno. Svaka košnica ima neku svoju priču. Još jedna veoma važna stvar je da volim to što radim i to radim sa lakoćom. Često i nemam šta da radim u pčelinjaku, ali ja sjednem i gledam kako pčele lete- priča Gvozdenović.

Kako kaže, završnica svega je količina meda nakon vrcanja.

– Ja nekako gledam da nakon vrcanja pčelama ostavim više. Bilo je godina da se pokupi tegla meda, ali nekad i proda. Najviše sam imao kada su pčele bile ovdje blizu kuće 2013. i 2014. godine, kada sam imao čak dva vrcanja u toku godine, u julu i krajem septembra. Posebno je interesantno to što je samo par kila bila razlika od jednog do drugog vrcanja- kaže naš sagovornik.

Pčele je počeo da izmješta. Jedno vrijeme bile su u Bartuli, a zatim u Crmnici, gdje ima dovoljno paše. Na nagovor svog prijatelja pčelara Mirka Vukovića, odlučio je da iskorači i na takmičarsku scenu, odnosno da izloži svoj med u konkurenciji drugih pčelara. Nije se pokajao.

– Htio sam da utvrdim kakvog je kvaliteta moj med. Ne, nije bilo u pitanju takmičenje, želja da osvojim medalju. Više sam želio da pošaljem med negdje da se ispita, želio sam da dobijem analizu, odgovor da li sam negdje napravio grešku, da li sam ranije vrcao, ima li vlažnosti, te stvari su me prevashodno interesovale – priča Nikola.

Zlatna medalja

– Preko kolege Nenada Nikolića, pošaljem med na V Međunarodni sajam meda u Gradačac kod Tuzle u Bosnu i Hercegovinu. Prođe nekih mjesec dana i Nenad me zove jedne noći, kaže, „da ti saopštim da si osvojio prvo mjesto“. Znam Nenada kao ozbiljnog čovjeka i nekako mi nije ta informacija bila baš jasna, ima tu mnogo boljih, starijih, iskusnijih pčelara, ali eto, to se desilo, na cijelom sajmu od 180 učesnika osvojio sam zlatnu medalju. Ponosan sam na to što radim i naravno nastaviću- kaže Gvozdenović.

Pčelar sluga pčela

– No, zajedno sa našim pčelama moja porodica dijelila je i dobro i loše. Bilo je dobrih trenutaka, ali i neuspjeha i loših godina. Nismo odustajali, svjesni da nas sreća čeka možda već sjutra. Sve vrijeme znam jedno, da je pčelar sluga pčela i nije mi žao. Bez ljubavi prema pčelama nema ni uspješnog pčelara – ističe Nikola i dodaje:

– Zalud vam i sva literatura i praksa, ako se tome ne posvetite stopostotno srcem.