Smanjenje PDV-a na domaću hranu – prilika koja može promijeniti sudbinu zemlje

U svakom zalogaju domaće hrane krije se priča – o rukama koje su je zasadile, o suncu koje ju je grijalo, o zemlji koja ju je rodila. U svakom gutljaju domaćeg vina ili mlijeka nalazi se tradicija, ponos, vjekovni rad i ljubav prema svom. A ipak, umjesto da jedemo ono što je naše, mi sve više zavisimo od stranog. Rafovi trgovina puni su proizvoda koji stižu iz dalekih zemalja, restorani sve češće služe meso, voće i povrće bez mirisa i ukusa naše zemlje, a naši poljoprivrednici sve češće ostaju s neprodatim proizvodima.

Zamislite Crnu Goru u kojoj hoteli i restorani ne biraju stranu, već domaću hranu – mliječne proizvode sa sjevera, ribu iz naših voda, vino iz crnogorskih vinograda. Zamislite zemlju u kojoj poljoprivrednici ne strepe nad rodom, jer znaju da će njihovi proizvodi naći put do trgovačkih lanaca i restorana. Zamislite Crnu Goru u kojoj su restorani puni domaćih ukusa, a ne uvoznih zamjena, u kojoj su domaći proizvodi cjenovno konkurentni jer država stoji iza njih.

Smanjenje PDV-a na domaću hranu i piće u restoranima i hotelima sa 21% na 7% ne bi bila samo ekonomska mjera. Bila bi to poruka. Poruka da vjerujemo u ono što je naše. Da razumijemo vrijednost svog rada. Da želimo da podržimo ljude koji se svakog dana bore da na našim stolovima bude kvalitetna, svježa, autentična hrana.

Trgovci – ključni partneri domaće proizvodnje

Veliki trgovački lanci u Crnoj Gori godinama su se oslanjali na uvoznu robu jer su strani proizvodi često dolazili sa nižim cijenama i većim maržama. Domaći proizvođači nisu imali šansu da se takmiče s velikim evropskim dobavljačima, čija su tržišta subvencionisana. Ali šta ako se pravila igre promijene? Šta ako postane isplativije imati na rafovima mlijeko iz Crne Gore nego ono iz Mađarske? Šta ako paradajz iz Grblja bude atraktivniji od španskog, jer ga hoteli i restorani sada traže zbog nižeg PDV-a?

Smanjenje PDV-a na domaće proizvode u ugostiteljstvu pokrenulo bi lančanu reakciju – hoteli i restorani bi tražili više domaćih proizvoda, a trgovački lanci bi bili primorani da prate taj trend. Ojačao bi se otkup domaće robe, stvorila bi se sigurnija tržišna mreža za naše proizvođače, a time i motivacija poljoprivrednika da povećaju proizvodnju. Umjesto da uvozimo stotine miliona eura vrijednu hranu, novac bi ostajao u Crnoj Gori.

Restorani – vrata kroz koja domaći proizvodi dolaze do svijeta

Zamislite restoran u starom gradu Kotora, na Žabljaku ili u centru Podgorice koji može ponuditi kompletan meni sa domaćim sastojcima – mesom, mliječnim proizvodima, povrćem, vinom. Zamislite da taj restoran ne mora da razmišlja da li će proći jeftinije kupujući uvoznu robu, već da je domaća hrana automatski najpovoljnija opcija.

Danas, mnogi ugostitelji biraju uvozno meso, jeftinije sireve, egzotične proizvode koji stižu iz dalekih krajeva, jer su troškovi nabavke niži i marže veće. Smanjenjem PDV-a na domaće proizvode, cijela industrija se okreće domaćem tržištu. Restorani će željeti da se istaknu po autentičnosti, jer će domaći meni postati konkurentska prednost.

Više restorana sa domaćim menijem znači:
– Povećan otkup od domaćih proizvođača
– Veći promet u poljoprivredi i prehrambenoj industriji
– Razvoj gastro-turizma, jer turisti žele autentično iskustvo
– Veći broj radnih mjesta u ugostiteljstvu i proizvodnji hrane

Poljoprivrednici – ljudi koji hrane naciju

Mnogi crnogorski poljoprivrednici već su izgubili vjeru da njihova zemlja može biti izvor sigurnog prihoda. Pogledajte mala sela u centralnoj i sjevernoj Crnoj Gori – nekada su bila puna života, danas su domovina starijih ljudi koji se bore da održe ono što su im preci ostavili. Njihova djeca su u gradovima, u inostranstvu, jer se od zemlje više ne može živjeti. Ali šta ako se to promijeni?

Šta ako mladi poljoprivrednik u Nikšiću ili Pljevljima zna da će njegov sir, meso ili voće završiti u prestižnim restoranima, hotelima i marketima? Šta ako zna da postoji tržište koje traži domaće i koje mu nudi stabilan prihod?

Smanjenje PDV-a na domaću hranu ne znači samo više prodatog mlijeka ili mesa. To znači novu nadu za poljoprivrednike. To znači razlog da ne napuštaju svoja sela. To znači mogućnost da zapošljavaju ljude, proširuju proizvodnju i dižu crnogorsku privredu iznutra.

Uvoz hrane – tiha prijetnja nacionalnoj ekonomiji

Crna Gora godišnje uveze hranu vrijednu stotine miliona eura. Šta bi se desilo kada bismo samo 10% tog novca preusmjerili na domaću proizvodnju? Taj novac bi ostao u zemlji, ojačao bi domaće firme, podigao plate, poboljšao životni standard. Više novca u poljoprivredi znači više novca u domaćim bankama, više investicija, više posla za mlade ljude.

Uvoz hrane je tiha prijetnja crnogorskoj ekonomiji – ne samo zbog novca koji odlazi, već i zbog zavisnosti koju stvaramo. Kada je pandemija zatvorila granice, kada su ratovi podigli cijene hrane, kada su globalne krize zaprijetile snabdijevanju – shvatili smo koliko je opasno ne proizvoditi dovoljno hrane za sopstvene potrebe. Smanjenjem PDV-a, Crna Gora bi imala priliku da se odvoji od te zavisnosti i stvori održiv sistem koji hrani sopstveni narod.

Vrijeme je da izaberemo svoje

Ovo nije samo pitanje ekonomije. Ovo je pitanje identiteta, opstanka i budućnosti. Ako ne podržimo svoje, ko će? Ako ne budemo jeli svoje, šta nam ostaje?

Crna Gora može da bira – da nastavi putem uvozne zavisnosti ili da stane uz svoje poljoprivrednike, restorane i trgovce. Smanjenje PDV-a na domaću hranu nije samo poreska reforma. To je prilika da konačno počnemo da vjerujemo u sebe. Da ne budemo samo turisti u sopstvenoj zemlji, već i njeni graditelji.

Jer kada podržimo svoje, tada svi dobijamo.

Izvor: bisniscg.me, Autor: Predrag Zečević