Tragom tekstova iz starih novina: Gladni, goli i bosi žive na smetlištu

„Ne znamo kad je teže, da li ljeti kad se širi nepodnošljiv smrad i ne može se izaći iz barake, ili zimi kad je veliko blato na sve strane. Često nam treba čamac da se izvučemo iz naselja. Nemamo ni vode, ni struje“

(2015. godina)

U dijelu naselja Sokolana, koje je poslednjih 20 godina označeno kao crna ekološka tačka na području opštine, pedesetak romskih porodica živi na ivici egzistencije.

Ovo naselje nalazi se na samo nekoliko stotina metara od centra grada. Higijenski uslovi su ispod svakog minimuma i predstavljaju potencijalni izvor zaraze. Smeće je razbacano na sve strane, vode nema, struje takođe. Roma se nadležni sjete samo pred izbore, a kad glasanje prođe ponovo su zaboravljeni.

U naselju poslednjih sedam godina živi i Z. R. sa četvoro djece.

– Svi mi, bez obzira na to da li smo građani Crne Gore ili Srbije, živimo u uslovima koji nisu dostojni čovjeka. Ja sam crnogorska državljanka, ali mi to ništa ne znači i ne pomaže. Imam četvoro maloljetne djece koja idu u školu i socijalni sam slučaj. Živim od 170 eura socijale. Tražila sam pomoć i od nadležnog Ministarstva, ali nisam dobila ništa. Dođu ovdje razne komisije, fotografišu i odu, i na tome se sve završava. Sjetili su me se, istina, pred poslednje izbore, jer imam pravo glasa, a onda brzo i zaboravili. Uzalud će ubuduće dolaziti – kaže ona.

Ističe da žive u katastrofalnim uslovima.

– Ne znamo kad je teže, da li ljeti kad se širi nepodnošljiv smrad i ne može se izaći iz barake, ili zimi kad je veliko blato na sve strane. Često nam treba čamac da se izvučemo iz naselja. Nemamo ni vode, ni struje. Na sve strane su zmije, pacovi, fale još samo krokodili. Dolaze kamiondžije, ostavljaju smeće, a ako im nešto kažemo prijete batinama. Teško živimo i sanjamo neki bolji smještaj. Djeca stalno imaju neke alergije, a nemamo para da ih odvedemo kod ljekara. Potreban nam je smještaj ili plac da neke kućice napravimo, da se što dalje sklonimo od ovog naselja i smeća na Sokolani. Živimo blizu centra grada, a niko ni da dođe da vidi ovaj haos – kaže ona.

Prema riječima Steva Nikolića, djeca su najugroženija.

– Krovovi baraka prokišnjavaju. Ja sam ovdje došao prije 15 godina s devetočlanom porodicom. Izbjeglica sam iz Bosne. Živimo kao i svi Romi. Idemo na nadnicu, ali ni nje više nema. Pamtim kad je dnevnica bila 25 eura, a danas koliko ko da… Nema mjere, ni pravila. Sakupljamo sirovine, ali ni njih nema. U kontejnerima se ništa od hrane ne može pronaći, jer je veliko siromaštvo zavladalo i ljudi ne bacaju hranu. Okruženi smo smećem i nikog ne brine što su djeca u opasnosti. Mi smo svjesni da smo ovdje izgradili nelegalno naselje, ali nas u tome niko nije ni sprečavao. Ne sjećam se kad je neko od nadležnih došao. Eto, danas je izgorela jedna baraka. Došli su vatrogasci, brzo ugasili, ali sam uvjeren da ćemo jednog dana svi da izgorimo. Svojevremeno je jedan komšija ovdje držao otpad. On je otišao, a na tom mjestu sad su gomile smeća – kaže on, naglašavajući da Sokolanom vladaju bijeda i potencijalna zaraza.

Moraju se izbjeći žrtve

U vrijeme požara u jednoj baraci u naselju zatekli smo načelnika Službe zaštite Velizara Čađenovića. I sam je, kako kaže, bio šokiran uslovima u kojima žive romske porodice.

– Ovdje se poseban problem odnosi na mogućnost da jedna mala iskra sve zapali. Mora se povesti računa o tome. Potrebno je da nadležne službe, prije svih Komunalna policija, dođu i konstatuju stanje. Da imamo stotinu vozila, u slučaju požara ne bismo stigli da ugasimo vatru, jer je materijal od kog su izgrađene barake zapaljiv i brzo gori. Da i ne pričam o žrtvama kojih bi sigurno bilo. Ne smijemo dozvoliti da dođe do toga – kazao je on.

Ni struje, ni vode

U naselju živi sa dvoje maloljetne djece i Jelena Ćirković.

– Apelujem na nadležne u Opštini da dođu i vide u kakvim uslovima živimo. Primam socijalnu pomoć u iznosu od 130 eura. Nemamo struju, vodu, ni kanalizaciju, smrad nas uguši. Djeca su stalno bolesna. I ja sam bolesna, išla sam operaciju uha. Treba da idem na kontrolu, ali nemam novca. Sve ružne slike mogu se vidjeti na samom pragu grada za koji kažu da je najčistiji u Crnoj Gori. Neka dođu i uvjere se da li je sve baš tako – poručuje Jelena.