Tragom tekstova iz starih novina: Mještanka sela u Crmnici inicijator obnavljanja crkve
Preci su nam u nasleđe ostavili vjeru, slobodu i zemlju, kaže Zorica Dabanović.
Tekst napisan 2019. godine
Donja Seoca su po svom lokalitetu primamljivo turističko selo, sa mnogo vinograda i za sada zavidnim brojem mještana koji borave u njemu. Ljepoti ovog mjesta doprinosi i blizina Skadarskog jezera, kao i prilično očuvane ribarske kućice u njegovoj okolini.
Prema riječima mještanke Zorice Dabanović, ovo selo čine bratstva Dabanović, Pajović i Lekić.
– Obližnje gore i špilje čuvaju mnoge priče i legende, dok grobovi donje-seočki govore da nam preci u nasleđe ostaviše vjeru, slobodu, zemlju, crkvu… Ostalo je na nama da to održimo, čuvajući tako i blagoslove i zavjete naših predaka. Tada ćemo i mi sami biti srećni na našim životnim putevima i tako ćemo napredovati – kaže ona, i dodaje da je u selu pokrenuta inicijativa za obnovu seoske crkve, koju su sagradili njihovi preci.
– Radovi na obnovi još uvijek nisu završeni, i kako sada stvari stoje, trebaće još vremena za njihovu realizaciju. Meni ne smeta, i često pođem na groblje, očistim i okosim kosačicom oko grobova. Seljani su crkvu ogradili u korist sebi, ali i svojim potomcima. Danas ona traži određena ulaganja da bi se mogla koristiti. Obnovimo crkvu, radi spokoja predaka, a u korist nama i našim potomcima – kaže ona.
Kako ističe, vodi se riječima njenog duhovnika, oca Benedikta Prevlačkog, koji kaže „ko nije gluv i slijep, a da je slobodan i hrabar, ozvaće se, i daće Bog i djelo će biti savršeno”.
– U ovo današnje vrijeme toliko je različitosti koje mi uočavamo među sobom, ali ne i Onaj koji je sve stvorio. Razdijeliše nas, pa samo kad su neke katastrofe ujedinjujemo se zarad opšteg dobra. Nekad umrli čas pomiri nekog ko je u zavadi. A sve ovo je opet za opomenu da je čovjek čovjeku potreban uvijek i na svakom mjestu. Po prirodi nas samih postoje zajednice, zajednice bračne, zajednice u manastirima, zajednice u gradovima i sve se svodi na jedan zaključak, da je sabornost vrlina života svih nas. Stoga ne moramo, i nemojmo da čekamo zemljotrese, nepogode ili da nas iznenadi nečija smrt kako bismo se sabrali i pomogli – kaže ona i dodaje:
– Moj otac Ilija me je učio od malena da pomažem nejakome i onome kome nema ko da pomogne. Kako onda, tako i sada, još kada Bog da načina da možeš da pomogneš, onda je sve stvar volje i želje da nešto uradiš.
