Tragom tekstova iz starih novina: U Sotonićima živi svega pet mještana, nema ko ni voćku da ukrade

U selu su ostali stari i iznemogli, a mladi su otišli trbuhom za kruhom, možda težim ali slađim za njih.

Tekst napisan 2018. godine

Selo je nekad bilo uzdanica grada i njegov izvor prihoda. Sela su bila puna mladih, radilo se i živjelo. Danas, po crmničkim selima mahom su ostali stari, iznemogli, koji nemaju ni života ni snage da održe imanja i ostvare prihode za sebe, a kamoli za zajednicu. Mlađi su otišli trbuhom za kruhom, možda težim ali slađim za njih. Tako je i u Sotonićima, jednom od 23 crmnička sela. Malobrojni seljani sa sjetom se sjećaju minulih vremena, kada je svaka kuća bila puna, a dječja graja odlijegala baštinama. Danas je, kažu, sve utihnulo, zapušteno i napušteno, a selo bez porodice i njenih brojnih članova ne može da živi i opstane.
Mještanin Đuro Marković naglašava da, dok je bilo sela, bilo je i grada.
– Sada su razlike male. Grad je došao na selo, a selo se spustilo u grad. A ni grad ni selo više ne odišu svojim nekadašnjim mirisom i dušom. Mnogi su iz Sotonića odavno otišli u grad, ali selo iz njih nikada. Ranije se radilo danonoćno, nije se imalo kada sjedjeti. Živjelo se od poljoprivrede, sijalo se žito koje je služilo za ishranu ljudi, ali i stoke. Vršila se razmjena žita za ribu u Virpazaru, gdje je petkom bio pazarni dan. Sva imanja su bila obrađena, a danas je manje-više sve trležina. Nema ni dječje graje ni plača… Nema ko da ukrade voćku, nema đaka. Pritisla šuma. Rijetki su oni koji su otišli odavde i koji još djelimično obrađuju svoja imanja – priča Marković, i naglašava da nekad nije bilo tako, i da se svaki pedalj zemlje obrađivao.

– Na posao se išlo rano, a kući dolazilo kasno u noć. Bili su ljudi umorni, ali se radilo sa velikom voljom i žarom – kaže Marković, i naglašava da su tada ljudi pomagali jedni drugima.
– Živjelo se teško, ali pošteno. Tada su uzori bili profesori, nastavnici, ljekari… A danas su uzor oni koji su se „snašli”. Moram priznati da takvog zanimanja ranije nije bilo. Bilo je i tada bogatih i siromašnih, ali se to nije toliko primjećivalo – kaže Marković, i dodaje da je infrastruktura u selima Crmnice danas u dobrom stanju, ali naroda je iz godine u godinu sve manje.

– Imamo vodu, struju, svaka kuća telefon i kupatilo. Sve ono što je selu potrebno. Ministarstvo poljoprivrede stimuliše poljoprivrednike, ali druga su vremena – kaže on, i podsjeća na jedan davnašnji događaj.

– Radio sam u crmničkom polju i polomilo mi se ralo, a već sjutradan morao sam da nastavim da orem. Jedini u selu koji je mogao da riješi moj problem bio je pokojni Sveto Damjanović, ali je i on radio. Stupio sam sa njim u kontakt i on dođe kod mene kasno u noć, kada je završio svoje poslove. Ostanemo da popravljamo ralo do dva sata ujutro. I naravno, i on i ja u ranu zoru opet u crmničko polje da nastavimo da radimo. Eto tako je bilo ranije, a danas da se desi tako nešto, majstor bi rekao dođi sjutra, nemam kad danas. A polje ne može da čeka i za jedan dan sve može da propadne – priča Marković.

Prema riječima mještanina Gornjeg sela, Jovana Đana Stojanovića, kad u Sotonićima zelenilo počinje da buja, ljepota ovog kraja zadivi, ali u gotovo svakom naizgled idiličnom crmničkom selu ista je tužna priča, jer mlađeg svijeta nema, ostali stari i iznemogli. On kaže da je u zaseoku Gornje selo nekada bilo 20 kuća sa 50 stanovnika, a sada je otvoreno par kuća i u njima je pet mještana, većinom starije dobi. Gornje selo je i ranije imalo struju i vodu sa izvorišta Vodica, koje je izgrađeno 1930. godine i bilo u funkciji do zemljotresa 1979. godine. Zbog divne prirode ovog dijela Sotonića ispjevani su i stihovi „Đe najprije zora sviće u pitome Sotoniće, i ogrije sunce bijelo ponajprije Gornje selo” – kaže on, ističući da je ostao na selu sa majkom Zlatanom, da živi i obrađuje zemlju.

Stojanović ističe da je velika razlika između života u Gornjem selu nekad i danas.
– Danas vino i rakiju proizvodimo iz komercijalnih razloga, jer se dobro vino može prodati i popraviti kućni budžet – priča Stojanović, i žali što je u Gornjem selu svega pet stanovnika.
– Broj stanovnika se smanjio, ali i broj vinograda, manje je stočnog fonda, stari vodovod je zamijenjen novim. Bostani ne postoje. Decenijama me budio kokot pjevajući u zoru, a danas čujem jauk babe zbog bola u krstima. Čeka to i mene… – kaže Stojanović, i dodaje da su poslednjih godina širom Crmnice, pa i Sotonića, nikle velike kuće koje su bez života.
– Nekadašnje male seoske prirodne kućice, sa toplim zidovima, sa mnogo čeljadi, veselih i ne bijesnih, danas su zamijenile nove velike kuće, hladnih zidova, sa malo ljudi u njima, i to samo u određenim periodima godine, najviše ljeti. Hladnoća tih novih kuća prenijela se i na ljude i na njihove porodice, a i na budućnost i život na selu – primjećuje Stojanović.
Vinogradar Aco Stanković iz zaseoka Stankovići kaže da i ove godine može da se pohvali dobrim rodom vinograda. Stanković naglašava da svo svoje slobodno vrijeme provodi u vinogradu i u druženju sa pčelama.

– U vinogradu je kao i u sportu, bez svakodnevnog rada i truda nema ni rezultata. Imam oko 600 čokota loza i stari vinograd naslijeđen od oca. U vinogradu su sorte vranac, kratošija, lisični i razaglija. Ubrao sam oko 1.000 kilograma grožđa i očekujem 100 litara čiste rakije i 300 do 400 litara vina. Imam i oko 50 košnica. Smatram da je dobar i uspješan pčelar onaj ko shvati da pčeli treba dobar sluga, a nikako gospodar. Pčelarstvo zahtijeva puno više nego što se to na prvi pogled čini. Tražio sam više puta od Ministarstva poljoprivrede kredit, ali ga nisam dobio. Svoj pčelinjak sam oformio nakon što sam uzeo kredit za koji danas plaćam kamatu 12,99 eura. Bilo je obećanja da će nadležno ministarstvo pomoći mladim pčelarima, ali nije bilo ništa od toga, već naprotiv, poslali su me da se obratim Investiciono-razvojnom fondu. Iz ministarstva su obećavali pomoć, ali nisu ispunili obećanja, što me je razočaralo – ističe on, i naglašava da je pčelarstvo idealna prilika za samozapošljavanje mladih, ali je i tu neophodna pomoć države.

Selo sablasno pusto

Đuro Marković tvrdi da su Sotonići jedno od najljepših sela u Crmnici.
– Selo ima oko 65 domaćinstava, u kojem trenutno živi stalno oko 35 osoba, prosječne starosti oko 70 godina. Nekad nije bilo tako. Po popisu iz 1948. godine selo je imalo preko 300 osoba, a 1953. godine bilo je 324 stanovika. Godinama potom broj stanovnika se smanjivao i 1991. godine bilo ih je oko 120. Danas selo izgleda sablasno i pusto. Nema one ljudske topline, da se okupimo jedan kod drugog u komšiluk, da posjedimo, da se našalimo… – kaže Marković.