Vinogradar Marko Đurišić iz crmničkog sela Zabes, uspješno spojio vinogradarstvo i turizam

U crmničkom selu Zabes odigrava se priča o ljubavi prema zemlji i vinu koje odolijeva zubu vremena. Marko Đurišić, iskusni vinogradar i vinar, usprkos godinama ne odustaje od svoje životne strasti – uzgoja vinove loze i proizvodnje vina.

Njegovo vino je proizvod dugogodišnjeg iskustva, predanosti i tradicije. Ne može se naći na policama trgovina, već se sva proizvedena količina proda turistima koji zakupe lijepo uređene apartmane porodice Đurišić.

– Za turizam nije dovoljna samo vinarija. Naučio sam odavno da turizam čine ljudske aktivnosti, međusobna povezanost, stvaranje interesa. Prepoznali su to mnogi Crmničani čija su domaćinstva izgradila apartmane, i koji su započeli sa njihovim izdavanjem, i zato je svakim danom sve više posjetilaca zainteresovanih za boravak na selu – priča Marko dok sjedimo u vinariji i pijemo ovogodišnju pitku lozovu rakiju.

Da bi posjetiocima obezbijedili poseban ambijent za ugodan boravak, Đurišići nisu žalili ni sredstava, ni truda.

– Imamo sve sadržaje potrebne za doček turista. U apartmanima je ručno uređen namještaj, kuhinja, bilijar sto… Nekoliko bazena u krugu objekata, sa suncobranima i ležaljkama, dopunjuju našu ponudu. Za goste koji ostanu više dana imamo besplatnu degustaciju svih naših proizvoda. Dolaze, idu i vraćaju se iz inostranstva. Za sve oko poslova izdavanja apartmana zadužen je moj unuk Nemanja, koji je, inače, završio političke nauke. Koliko čujem od njega, već sada je izdato pola naših sadržaja za iduću godinu. Eto, još nismo završili ni ovu sezonu, a već je veliko interesovanje za naših 13 apartmana. Dolaze Englezi, Francuzi, Amerikanci, Italijani, Albanci… Naših državljana nažalost nema. Svakako, nastojimo da svima ispunimo sve želje, od ručka pa do obilaska imanja, vinograda, izvora…

Marko je zaista vrsni poznavalac vinogradarstva. Naime, cio svoj život se bavio time.  Sve će to, kaže, jednog dana prepustiti svojoj djeci. Njegova životna priča, koja dugo traje, bliži se deveta decenija, poslužila bi kao dobar scenario za film.

– I nije mi teško. Prvi sam i u vinogradu i u vinariji kad je rad u pitanju, mada je iza mene čitav tim ljudi. Moji sinovi i unučad su uvijek spremni da sa mnom podijele ljubav prema vinogradu i vinariji.

Godina je, kako kaže Marko, bila dobra, posebno za grožđe.

– Bilo je i suše. Postignuta je slast grožđa, ali godina nije bila naklonjena ostalim kulturama voća i povrća. Uspio sam da sačuvam grožđe i kvalitet je bio dobar, a na 1.000 čokota loza i 300 komada na krevetu. Bolesti nije bilo, jer sam na vrijeme zaštititio loze i odradio tretmane, uglavnom plavim kamenom. Čak sedam ili osam puta sam prskao. Rod je bio mnogo manji nego prošle godine. Ja sječem „na dva oka”, to je kilo ipo do dva po lozi – kaže on, navodeći da je imao tri tone grožđa, od čega vina 1.000 litara  i 80 litara rakije.

Ono što je Marko posebno apostrofirao je berba grožđa.

– Berbu radimo porodično, samo familija. Trajalo je to par dana, prvo sortiramo u gajbe, zatim u muljaču… Naravno na stari, tradicionalni način. Kod mene nema inoksa, samo hrastova burad proizvedena od američkog hrasta, rađena u Gracu.

Na svakoj bačvi ima pečat. Burad nabavljam po cijeni od 700 eura. Traju samo tri godine i u njima vino barik. Nakon tri godine kupujem nova burad, a u stara ostavljam obično vino. Po meni, držati vino u inoksu nije dobro, jer kako ste ga ostavili taj prvi dan ono takvo i ostaje, ne može da sazrijeva, dok u hrastovim bačvama dišu i vino i rakija- priča Marko i ponavlja, proizvodim vino barik i obično.

Zidovi vinarije su ukrašeni diplomama i peharima, nagradama koje je osvajao za kvalitet vina na sajmovima od Novog Sada do Virpazara.

– Na jednom sajmu u Budvi sam osvojio zlatnu medalju, a i na ostalim manifestacijama su to ili srebrne ili zlatne. Nije to ništa čudno, toliko medalja, jer Crmnici kad su u pitanju grožđe i vino nema nikog ravnog. Nažalost, puno se mještana iselilo. No, vraćaju se pomalo i grade se apartmani, vinarije, restorani…