Vrijedni vinogradari otac i sin velika podrška jedan drugom, uspjeli su da proizvedu dobru kapljicu

– Kako je vrijeme prolazilo bilo mi je sve veće zadovoljstvo, jer sam ipak nastavio tradiciju svojih predaka, a posebno me čini sretnim što se Dejan kao mlad vratio selu – priča Marković za Primorski portal.

– Volju, znanje, ali i imanje naslijedio sam od đeda Mitra i oca Dušana. U vrijeme kada sam se počeo ozbiljnije baviti vinogradarstvom i vinarstvom ja sam imao 35 godina. Naravno, nastojao sam da se što prije uklopim, a za svo to vrijeme nije mi falila velika volja koju sam imao i tada i danas – počinje svoju zanimljivu priču Ratko, u svojoj konobi u krugu porodične kuće u crmničkom selu Brijege.

Kaže da se nije pokajao, da je sretan što radi posao koji voli, i da ima puno volje i energije za rad, jer već godinama stižu i rezultati, a ima i veliku pomoć porodice.

– Brat i ja naslijedili smo oko 1.200 čokota vinove loze. Kada je otac umro, prije 14 godina, podijelili smo imovinu, i meni je ostalo 550 čokota, gdje sam dodao sam i nekih 70-80, s obzirom da svake godine neki od korijena loze ugine. Sada imam oko 540 čokota i još 75, koji su stari dvije godine i tek treba naredne da daju rod. Kako je moj otac proizvodio dobro vino, bio mi je to jak podsticaj da iskoristim njegovo iskustvo i da krenem u podizanje savremenijih zasada. Razmišljao sam, ako je otac sa skromnom tehnologijom proizveo dobro vino, idemo Dejan i ja da sa stečenim iskustvom proizvedemo dobru kapljicu. I nadam se da smo uspjeli – priča naš sagovornik.

Kako kaže, sve poslove u vinogradu dijeli sa Dejanom, što mu pričinjava veliko zadovoljstvo.

– Dejan je stalno išao sa mojim ocem na imanje još dok je bio mali. Često mu je, moguće, i smetao, ali je uz njega učio.Poslove nismo dijelili, ali se zna da ja prskam i plijevim lozu, dok Dejan radi sve ostalo. Zna često kad je slobodan i da sam dođe i odradi potrebne poslove u vinogradu – kaže on i dodaje:

– Nikad nisam razmišljao da prekinem, mada je u početku moram priznati bilo teško. No, kako je vrijeme prolazilo bilo mi je sve veće zadovoljstvo da se ovim bavim, jer sam ipak nastavio tradiciju svojih predaka. Posebno me čini sretnim što se Dejan kao mlad vratio selu.

Marković kaže da u vinogradu imaju sorte vranac, kratošija, lisičina, šardone i bijeli krstač, kao i 50-60 bijelih čokota. Međutim, ističe, ne proizvodi bijelo vino, jer ono zahtijeva specifične metode.

Što se tiče tržišta, navodi on, nastoji da pronađe svoje mjesto sa kvalitetnim vinom koje je iz godine u godinu sve bolje.

– Kad je u pitanju proizvodnja vina i rakije, držim se te stare tradicije. I rezidbe i ostalog, a određena hemijska sredstva je neophodno koristiti, dok se ranije koristio samo plavi kamen. Zna se da vino treba da odstoji od 19 do 21 dan da otoči. Pečenje rakije takođe radimo po starom. U to vrijeme su bili drveni badanji, i tada je bilo jako teško jer je trebalo 5-6 ljudi iz sela da dođu da pomjere badanj od hiljadu litara. A eto danas imam badanj od hiljadu litara od plastike i možemo Dejan i ja sve to da završimo. Još uvijek se koriste i drvene bačve iz kojih je vino drugačije. Imam dvije bačve stare 90 do 100 godina. Skoro sam ih preuredio i tu držim vino, a onda ih prebacim u bačve od rosvaja – priča Ratko dok degustiramo vino iz 2018. godine.

On navodi da ima registrovano gazdinstvo, ali da nisu do sada koristili neke podsticajne mjere od Opštine ili Ministarstva. Rade o svom trošku, i kako ističe, možda je tako bolje i slađe.

– Radi se puno. Recimo vremenski smo u vinogradu već od 1. januara pa dok se ne ispeče rakija i sredi sve, to bi bilo nekih deset mjeseci. Zatim kreće rezidba, koju radimo sami i lagano, bez žurbe i treba nam 4-5 dana da to završimo, a nakon toga đubrenje, zimsko prskanje i druga prskanja koja slijede. Onda dolazi berba, pa se peče rakija, pa onda pauza, pa opet đubrenje i tako u krug. Sjećam se godina 2003. i 2004. da su bile izuzetno dobre, imao sam oko 950 litara vina i nekih 170-180 litara rakije. I nisam imao problema da to realizujem. Imam svoje mušterije, koje dolaze kući kod mene, većinom su to prijatelji, ali naiđu i neki novi. Svake godine dođu, sjednemo, ispričamo se, uzmu potrebnu količinu,…

Uporedo sa razvojem vinogradarstva, Markovići su dio ranijeg starog prostora u dvorištu preimenovali u vinski podrum.

– Prvenstveno moram naglasiti, Dejan je odlučio da napravimo podrum prije nekih 5-6 godina. Prvo smo napravili dva pomoćna objekta, gdje smo prebacili stvari, i onda nastavili da radimo drveni plafon, kameni zid i ostalo što je planirano. I radili smo tu sigurno nekih tri ipo godine. Sada tu organizujemo druženja ljeti sa ljudima koji dođu i kupe vino i rakiju, a zimi sa našim prijateljima, zaljubljenicima u dobru kapljicu. Volim pričati ljudima o vinu, o vinskoj kulturi, naravno onoliko koliko ja imam znanja. Ne krijem ništa, već imam veliku volju da nekom nešto pokažem, prenesem…

Porodični posao rade svi koji mogu.

– Dejan i ja obavljamo teže poslove u vinogradu i podrumu, supruga Maja dosta pomaže u poslovima, posebno u podrumu, spremanju ponude za naše goste, ali i na pripremanju i punjenju vina u boce i slično.

On ističe da je trenutno prilično „razapetˮ između posla, vinograda i podruma. Nada se da će s vremenom moći da živi samo od vina, pa će svojoj ljubavi moći da se potpuno posveti.

– Namjera mi je da se uskoro penzionišem, i potpuno ću se posvetiti seoskom turizmu jer imam sve uslove za to. Inače, crmnička sela su svake godine sve više posjećena od strane turista, i u tome vidim šansu za razvoj našeg gazdinstva, jer je to prilika za povezivanje vinara sa turizmom na našoj obali – zaključuje naš domaćin Ratko Marković.

Tekst je dio projekta koji Primorski portal implementira uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore, kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.