Iz ugla psihologa: Djeca oponašaju naučena ponašanja

Brojna istraživanja potvrđuju da djeca koja vrše nasilje i sama dolaze iz porodica u kojima je nasilje prisutno u različitim oblicima. Mnoga djeca oponašaju naučena ponašanja, tako i ne doživljavaju nasilno ponašanje kao neprihvatljivo, nerijetko ne znaju da se nose sa teškim emocijama i da adekvatno komuniciraju sa okolinom jer nisu razvili vještine za konstruktivno rješavanje problema.

Svjedoci smo učestalih i potresnih naslova o povećanom broju slučajeva nasilja u školama. Posebna problematika jeste povećanje okrutnosti u nasilničkim djelima. U medije najčešće dospijevaju ekstremni slučajevi fizičkog nasilja, međutim važno je napomenuti da veliki broj slučajeva ostane neprijavljen i neprepoznat, a pogotovo ukoliko je nasilje psihičko i emocionalno. Ono je manje vidljivo, ali sa sobom nosi podjednake negativne psihološke posledice i predstavlja traumatsko iskustvo, kao i fizičko nasilje. Dok sa jedne strane imamo vrlo direktne forme nasilja (prozivanje, zlonamjerno zadirkivanje, čupanje, udaranje, guranje, uništavanje odjeće, oduzimanje ličnih stvari itd.), s druge strane imamo manje uočljive i nekada teže prepoznatljive oblike zlostavljanja (ignorisanje, socijalnu izolaciju, ogovaranje, sluđivanje (gaslighting)) koje je neophodno prepoznati i ne podcjenjivati njihov uticaj na psihofizičko stanje pojedinca nad kojim se vrši nasilje. Dakle, kada govorimo o nasilju, govorimo o svjesnoj namjeri da se nanese fizička i emocionalna povreda.

Motivi

Motivi mogu biti različiti. Najčešće, nasilničko ponašanje obezbjeđuje osjećaj moći i kontrole nad procjenjenim slabijim i status u društvu koje se divi nasilniku i podržava takvo ponašanje. Najčešće se pojedinac koji trpi nasilje zastrašuje različitim prijetnjama, pogotovo prijetnjama o ponovljenom nasilju u težem obliku ili su prijetnje usmjerene na ugrožavanje socijalnog statusa pojedinca ukoliko se nekome obrati za pomoć ili odluči da prijavi nasilje. Važno je naglasiti da ispoljavanje nasilja u školi nije nužno dirketno povezano sa samom školom kao jedinim činiocem.

Uzroci

Da bi smo govorili o uzrocima, neophodno je sagledati problem iz više uglova koji su ključni. Prvenstveno, individualne predispozicije pojedinca, zatim porodična dinamika, dinamika u obrazovnim institucijama i širim socijalnim krugovima koji imaju uticaj na psihosocijalni razvoj pojedinca. Porodica kao primarni krug svakako igra najveću ulogu u učenju i usvajanju adekvatnog i prihvatljivog ponašanja. Ukoliko roditelji nisu responzivni na emocionalne potrebe djeteta, ukoliko su neprihvatajući, emocionalno nedostupni, ne ohrabruju dijete da istražuje, ne ulivaju osjećaj sigurnosti i pouzdanosti, ukoliko su obrasci komuniciranja disfunkiconalni, kritike i svađe su učestala pojava, a ako na sve to dodamo i prisutno nasilje među članovima porodice, imamo više nego pogodno tlo za pojavu problematičnog ponašanja. Brojna istraživanja govore u prilog tome da djeca koja vrše nasilje i sama dolaze iz porodica u kojima je nasilje prisutno u različitim oblicima. Mnoga djeca oponašaju naučena ponašanja, tako i ne doživljavaju nasilno ponašanje kao neprihvatljivo, nerijetko ne znaju da se nose sa teškim emocijama i da adekvatno komuniciraju sa okolinom jer nisu razvili vještine za konstruktivno rješavanje problema.

Posledice nasilja

Nasilje ostavlja brojne i nekada dugoročne posledice na psihosocijalni status i fizičko zdravlje pojedinca. Djeca koja trpe nasilje mogu pokazati pad efikasnosti u izvršavanju školskih obaveza, nizak prag tolerancije na frustraciju, različite fiziološke i psihološke simptome pri samoj pomisli ili pred odlazak u školu, različite strahove i odbijanje boravka u školi. Nerijetko kriju fizičke povrede od straha usled zastrašivanja o ponovljenom nasilju od strane vršnjaka. Problemi sa spavanjem, razdražljivost i plakanje bez povoda takođe mogu biti prisutni. Kod djevojčica može doći do poremećaja ishrane. U težim formama vidimo autodestruktivno ponašanje u vidu samopovrijeđivanja, suicidalnih misli, ideja i planova. Takođe, djeca koja trpe nasilje su pod rizikom za razvijanje lakših i težih oblika anksioznih i depresivnih simptoma tokom adolescencije. Pored toga nekada su i sami u riziku da usvoje nasilno ponašanje u interakciji sa drugima.

Zajedničko rješavanje problema

Nasilje je odraz cjelokupne situacije u društvu, tako sa pogoršanjem opšte situacije vidimo porast antisocijalnog ponašanja na koje se reaguje neadekvatno, ili bez jasnog plana za dugoročno rješavanje problema kod kojeg je recidiv (ponavljanje destruktivnog ponašanja) više nego izvjestan. Takva situacija, kao sama činjenica treba da nam bude crveni alarm da nešto moramo da mijenjamo kao društvo. Obzirom da smo se u ovom tekstu fokusirali na nasilje u školskom setingu, što je složen sistem, važno je naglasiti da je za rješavanje problema neophodan zajednički, i isključivo kontinuirani napor i ulaganje truda od strane porodice, nastavnog kadra, stručnih saradnika, nadležnih institucija, različitih stručnjaka iz pomagačkih profesija (psiholozi, pedagozi, defektolozi, logopedi, socijalni radnici itd.). Dakle,u pitanju je borba na duže staze kako bi se postigli dugoročni rezultati. Nažalost, jednokratna predavanja (iako korisna), ne mogu biti jedini pristup u suzbijanju nasilja.

Prevencija

Istrajnost i kontinuirani rad na prevenciji je neophodan, što mora uključivati proces psihoedukacije roditelja, djece i nastavnog kadra sa dobrom strategijom i rasporedom.

U svijetu postoje različiti priznati programi prevencije koji su dali značajne rezultate i napredak, ali moraju biti sprovođeni kontinuirano i biti sastavni dio kurikuluma čiji sadržaj bi morao da bude prilagođen, tako da ovi preventivni programi budu uvršteni kao sastavni dio edukativnog programa. Pored svih izazova koji mogu postojati na tom putu, moramo uzeti u obzir da, ukoliko postoji mogućnost da se nešto promijeni, da se djeci i nastavnom kadru obezbijedi sigurnije okruženje, da se podržava i podstiče adekvatno i prihvatljivo ponašanje, da se smanji rizik od težih i dugoročnih psiholoških i fizičkih posledica kroz prevenciju, da roditelji ne strahuju svakog dana u kakvom stanju će njihovo dijete doći kući i kakva je djetetova budućnost u svijetu gdje nasilje postaje svakodnevnica, onda svakako trebamo kao društvo ići u pravcu prevladavanja izazova koji stoje na tom putu, jer je ovo problem koji zahvata cijelo društvo i ne zaustavlja se na jednom slučaju.

Isidora Pavlović, diplomirani psiholog- psihoterapeut po supervizijom iz RE&KBT modaliteta