Izrada predmeta od vune vraća nas na izvor našeg postojanja, korisna i u terapeutske svrhe

Izrada odjevnih i predmeta za kuću od vune, filcanje, heklanje, vezenje, tehnike su koje su ne tako davno bile dio svakodnevice na ovim prostorima. Tehnike kojima su majstorski vladale naše bake, a u velikoj mjeri i majke, sada polako, nažalost, postaju dio kolektivne memorije i sve je manji broj mladih žena koje znaju put od vune do čarapa, prsluka, torbice… Već šest godina, Jelena Đukanović, autorka međunarodnog umjetničkog projekta „Sve boje Crne Gore“ čini velike napore da vuna ne pređe u zaborav i da se ova tehnika u najvećoj mogućoj mjeri popularizuje.

Vuna je vjekovima prerađivana i korišćena u domaćinstvu, ali je poslednje tri decenije, gašenjem tekstilne industrije u Crnoj Gori od dragocjene sirovine postala ekološki problem jer se nepropisno odlaže i spaljuje u prirodi.

„Veoma mi je važno da ova priča zaživi, ne samo u kontinentalnom dijelu Crne Gore, gdje je vuna kao primarna materija uvijek bila zastupljena. Došli smo i na primorje, u Bar, gdje je vuna samo naizgled u nešto manjoj mjeri korišćena. Kada dublje proučimo vidimo da to nije tako – vuna je i te kako korišćena, i u odjevnom tekstilu i u ambijentalnom smislu. Vuna je veoma važna, veoma luksuzna materija koja je nažalost zadnjih decenija od dragocjenog resursa i dragocjene tekstilne materije postala veliki ekološki problem, ona se baca, stočarima pravi velike probleme i svim ekolozima„, kazala je za Primorski portal Đukanović.

Ovaj projekat i bojenje vune biljnim bojama vraćaju nas, kako kaže Đukanović, na izvor našeg postojanja i izvor narodne estetike, gdje su ljudi bojali vunu biljnim bojama u nedostatku drugih likovnih i izražajnih sredstava. Nažalost, usljed evidentnih migracija stanovništva sa sjevera i iz ruralnih područja svih opština, malo je ostalo mladih ljudi koji su „čuvari“ ovog živog nasljeđa.

„Jedan od velikih razloga zašto je vuna ostala u prošlosti u velikoj mjeri je naš brzi način života, brza moda, koja podrazumijeva promjenu kompletnog ormara svakog od nas svake sezone. Ne čeka se više ni sezona, kolekcije su sve brže. Vuna je luksuzni materijal, proces dobijanja vunenog vlakna, prediva, tkanine ili pletenine je dugotrajan, veoma skup i veoma kompleksan. Sintetički lobi širom svijeta, koji su saradnici ovog brzog načina života, su se nametnuli što agresivnim marketingom, što cijenom, tako da prosto imati vuneni džemper, od fine vune je luksuz i biže luksuz. Svako ko je jednom nosio vuneni predmet, vuneni kaput recimo, koji je lagan kao perce, a topao kao san, ne može ni sa čim da uporedi isti takav predmet izrađen od sintetičkih vlakana„, smatra naša sagovornica.

Sam proces odabira i pripreme biljnog materijala, obrade sirove vune, bojenje vune, predenje, tkanje ili pletenje su atrakcija sama po sebi.

„Vunu koju dobijemo ili kupimo od stočara prvo treba da operemo. Pranje i sušenje pogotovo su procesi koji iziskuju veliko vrijeme. Vuna ide na raščešljavanje prstima, gdje se odstranjuju grublje grančiće i ostale nečistoće, zatim na vunovlačaru. To je jedna mašina kojih u Crnoj Gori trenutno ima vrlo malo. Ranije ju je imalo svako veće selo, a sada ih ima samo u Bijelom Polju, Beranama i Pljevljima. Zatim pripremljenu vunu možemo da bojimo u kuđelji ili da to bude postupak predenja i opredenu pređu da bojimo i tek se onda izrađuju ili džemperi ili tkani predmeti“, objasnila je Đukanović.

Neke biljke su tradicionalno poznate kao one koje daju boju, neuobičajeno su lijepe, a njihovo međusobno kombinovanje stvara harmonične likovne cjeline, što se može vidjeti u etnološkim zbirkama naših muzeja.

„Ljuska crnog luka, kao za Vaskršnja jaja, se najviše održala upravo zbog bojenja jaja. Zatim, biljka je list oraha ili zeleni plodovi oraha, crni jasen, kora šipka bilo divljeg, bilo pitomog, breza, aptovina, list dunje, list duda… Ima mnogo biljki koje daju boju, ali ima i biljaka za koje bismo rekli da daju boju, a ne mogu da oboje vunu, kao što je recimo cvekla, borovnica, trešnje… One kada kapnu na majicu naprave problem, ali one nisu pouzdani medijum za bojenje vune, jer nisu postojan“, kazala je crnogorska dizajnerka.

Održavanje ovih radionica, kojih je sada prilično mnogo, uvijek izazove interesovanje – od predškolaca do ljudi u trećem dobu. Uče se sve tehnike – mokro filcanje, predenje, tkanje, suvo filcanje, vez, pletenje, heklanje…

„Svi podjednako dobro reaguju na ove radionice, zanimljive su i same imaju perspektivu i osvešćenje koliko je vuna zanimljiva kao materijal za kreativno izražavanje, u terapeutske svrhe – bilo da je riječ o terapeutskom pletenju kod onkoloških pacijenata ili osoba sa demencijom, ili do zabave kod djece u vrtićima“, navodi Đukanović.

Muzej vune bi bio istinska kruna ovog projekta, saglasna je Đukanović.

„To je pravo pitanje, ja već neko vrijeme razmišljam o tome. To jeste veliki koji treba napraviti i sa raznih strana dobiti razumijevanja i finansije. To nije laka stvar, ali mislim da kroz ove male, pionirske korake se svakim danom približava i tom konceptu“, zaključila je Đukanović.

Saradnica Jeleni Đukanović na ovom projektu je Olivija Ivanović Strugar, akademska grafičarka. Radionice koje se organizuju u sklopu ovog projekta, a koje uvijek u fokusu imaju drugačiju tehniku ili predmet, do sada su održane u brojnim crnogorskim opštinama. Juče su u radionici bili u prilici da uživaju građani i posjetioci Bara, u sklopu Dana nematerijalne kulturne baštine.

„Međunarodni umjetnički projekat Sve boje Crne Gore traje već šest godina i veoma mi je drago da smo uspjeli da taj kontinuitet ostvarimo. U pitanju je projekat koji svake godine podržava Ministarstvo kulture i medija, a ove godine imamo i podršku Ministarstva nauke, jer su se Dani nematerijalne kulturne baštine u Baru i Dani nauke „poklopili“„, zaključila je Đukanović.

Tekst je dio projekta koji Primorski portal implementira uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore, kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.