Bila jednom jedna pjaca, žene iz daljih sela su znale da krenu i dan ranije…(video)
Umnogome pijačni dani u minulim vremenima razlikovali su se od drugih. Imali su posebnu živost ne samo na pijaci, nego i po radnjama i na ulici. Vrilo je od gužve, mnogo prodavaca domaćih proizvoda, mnogo više kupaca.
U prvoj od 10 epizoda serijala „Ukusi tradicije“ u produkciji „Bubulj“ koji su realizovali Dejan Senić i Aleksandra Ivanović Bojić, “Bila jednom jedna pjaca” kroz sjećanja protkana emocijama “oživljavaju” priču novinar i publicist Željko Milović, aktivista nevladinog sektora Miodrag Tanjo Masoničić, arheolog Dejan Drašković.
-Pjace su vijekovima iza nas, a i sad, bile neka vrsta šoping molova. Sve što se imalo iznosilo se na te pjace. Ali pored svega toga pjace su imale i svoju kulturno – umjetničku misiju jer su se ljudi tu okupljali. Prije svega muškarci, a žene su stajale iza tezgi i prodavale ono što su imale.
Ljudi su sa svih sela okolo Bara donosili svoje proizvode koje su imali i prodavali ih. Žene iz daljih sela su znale da krenu dan ranije, pa da prespavaju kod nekoga bližnjeg kako bi na vrijeme stigle na pijacu.
Tu su se razmjenjivale priče, ugovarale udaje i na taj način se održavao duh zajedništva, kazao je Milović.
Trenutak koji ja pamtim, dodaje Milović, je „kada bi moja tetka Stana jednom u tri mjeseca napravila svoj kadaif i ispekla ga na šporet na drva. To je dan kom smo se svi radovali. Tako da je taj ukus tetkinog kadaifa jedan od najpečatljivijih ukusa mog djetinstva“.
Ljudi se prvo oduševe različitim bojama kada uđu na pijacu. I ono što je budućnost pijace što već imamo u Španiji, Italiji jeste da se naprave pijace sa autotonim proizvodima, koji će pored sebe imati dokaz o porijeklu, kazao je Milović.
Gdje se u barskom kraju nalazila „Glavna pjaca“ podsjeća Miodrag Tanjo Masončić.
-Glavna pijaca bila je u gornjem dijelu, a dolje su se skupljale žene iz Mrkojevića i drugih sela i donosili svoju robu.
Pored pijece u Starom Baru pamtim i pijacu koja je bila uz Pristan, do nje smo dolazili jednom dugačkom stazom. Na njoj smo se svi okupljali, sa svih sela i okoline.
Dio koji je meni ostao u sjećanju je kako je moja baba pravila sir. To je bila cijela ceremonija. Od njene čistoće pa do postupaka, da niko od nas nije smio prići dok ona ne odluči da nam da malo sira. Ukus njenog sira nisam više osjetio nigdje, ali vrlo rado konzumiram ovaj sir što se nudi, kazao je Masoničić.
Arheološki podaci govore da se prije 16-tog vijeka, odnosno prije dolaska Turaka, proizvodilo se toliko maslinovog ulja, da je Bar itekako imao korist od toga. 370 hiljada litara, što danas zvuči nemoguće.
-Ono što ja pamtim su japraci sa mesom od moje nana. Iako su mi govorili da japrak nije sa mesom, džaba, japrak sa mesom je ono što je meni obilježilo djetinstvo, naveo je arheolog Dejan Drašković.
Prema riječima arheologa, turisti vole da čuju o istoriji Starog Bara.
-Međutim, često pitaju gdje imaju da pojedu nešto dobro starobarsko. Vole ljudi i patlidžane, i japrake. Budu oduševljeni. Jer oni moraju da ponesu nešto naše da bi shvatili ko smo mi zapravo živjeli, istakao je arheolog Drašković.
