Đorđe V. Gregović za „Primorski“: Provincija je oduvijek bila potcijenjena kategorija

U intervjuu za “Primorski portal”, pisac Đorđe V. Gregović govori o svojoj najnovijoj knjizi – zbirci priča Božji dani, objavljenoj u ediciji „Biblioteka Savremenik“ Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Crne Gore.

Zbirku čini sedamnaest priča zavičajne tematike, koje nas vraćaju u Petrovac šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Gregović kroz atmosferu mediteranske provincije oslikava duh jednog vremena, njegove ljude, njihove tišine, usude, sjećanja i male svakodnevne čudesnosti.

“Božji dani” predstavljaju četvrtu knjigu ovog autora, nakon romana “Xisterije Beograda” (1999) i “Grande Dormidor” (2003), te zbirke priča “Nevidljivi putnici” (2021). U novim pričama, Gregović piše sigurnije nego ikad, vješto balansirajući između stvarnosti i fikcije, ličnog i opšteg, nostalgije i ironije.

Koliko dugo ste radili na zbirci priča „Božji dani“ i šta je za Vas bio najveći izazov u stvaralačkom procesu?

-Ima možda 20, možda i 25 godina od kada su neke od priča u knjizi započete, pa ostavljene i prevarene od strane autora. Drugačijeg naslova i drugačije sreće, ipak su dočekale dan današnji. Ima sigurno nekoliko takvih priča u zbirci, a ima i novih, novijih i najnovijih. Te su priče pisane prošlog proljeća, ili pretprošle zime – zajedno sa narastanjem mojeg grada, ali nekako prirodno povezane sa sjećanjem na drugačiji reljef i okruženje. Mada, svaka od priča u zbirci je proces posmatranja stvarnih ljudi i dešavanja, ali istovremeno predstavlja i provjeravanje fikcije u realnom svijetu, poštovanje igre i nesklada. Upravo unošenje fiktivnih elemenata u ljudske biografije, koje su tačne i nepromjenljive istine, jeste bio najveći izazov tokom pisanja. Ali, to nije čin izmišljanja već proces stvaranja čiste i pokretne imaginacije. Jer, ne zaboravite, danas preko književnih djela iz prošlosti percepiramo davna vremena i događaje, bar koliko i preko istorijskih knjiga. Lijepo je to rekao holandski mislilac Johan Hojzinga – Za upoznavanje civilizacije jedne epohe, čak i iluzija u kojoj su živjeli savremenici ima vrijednost istine.

Po čemu se nova zbirka priča razlikuje u odnosu na Vaše prethodne knjige?

-Razlikuju se po lakoći i mojoj sigurnosti u dobro napisanu rečenicu, čistim dijalozima i autorskom cinizmu. Pisac to osjeća jer on živi sa pričom, on je izgrađuje, proširuje ili skraćuje, on je završava i daje joj poveznicu za put oko svijeta. Inače stilski, pa čak i u narativu, zadržao sam naviku da ne otkrivam sve i svaki detalj. Neka čitalac domisli boje mora, lice junaka, perspektivu grada ili ljepotu žene. Mislim da je to posebno dramatičan nivo književnosti – taj nečujni razgovor pisca i onog koji čita. To je proširenje same književnosti, na sreću.

Knjiga „Božji dani“, Foto: Đorđe V. Gregović/privatna arhiva

Knjigu ste okarakterisali kao „provincijske priče“. Kako iz Vašeg iskustva provincija, u ovom slučaju Petrovac na Moru, utiče na pisca, odnosno na Vas, i šta je to što Petrovac kao sredina sa svojim osobenostima može da ponudi stvaraocu?

-Provincija je oduvijek bila potcijenjena kategorija. To znamo, ali znamo i koliko je provincija poslužila ljudskom napretku – ravnotežom, besmislom i strogošću. Provincija je ljudski resurs iznad svih drugih, takođe je i džinovski sociološki inkubator. Provincija je malo mjesto u stalnom poređenju sa velikim svijetom i velikim događajima. To je DNK svake provincije, mjera njene veličine ili beznačajnosti. A opet, ljudi iz provincija velike gradove hrane svojom genijalnošću i zavodljivim duhom, oni mijenjaju te gradove zauvijek.

U provinciji se na miru jede i spava, malo radi, spokojno sanja i sve se majstorski odlaže. I baš to je ono što je nesumnjivo privlačno u duši malih mjesta, palanki, varoši i selendri. Moj Petrovac predstavlja takvu sredinu i ima tu privlačnost.

Mislim da provincija predstavlja i neuralgični prostor istine – baš one istine koja se u velikom gradu može zanemariti ili amputirati. Jer, provincija nijednu istinu ne dovodi u pitanje osim ako ta istina ne ugrožava samu esenciju mjesta.

Provincija ima jasna pravila, ona daje zadnju riječ, provincija ne prašta nikome osim sebi. I najvažnije, ma kako ludo zvučalo – provincija sebe uvijek vidi kao centar svijeta.

 

Petrovac, Foto: Primorski portal

Šta je za Vas kao pisca bio najveći izazov u prikazu likova iz provincije i koje autore naše i svjetske književnosti biste izdvojili kao relevantne u tom domenu?

-Znate, kada provodite život u malon mjestu, vi ste lišeni pretjeranih senzacija kakve nude gradovi, lišeni ste poređenja i mnoštva, dinamike i brzine. A upravo je to ambijent današnjeg svijeta. S druge strane, i svojom i tuđom voljom, u provinciji dobijate redovno sledovanje dosade, prostora, promišljanja, planiranja i odmora. U provinciji vi upravljate vremenom. Možete do u nedogled razmišljati o ljudskim sudbinama i odlukama, o slavnoj prošlosti, o propuštenim ili ostvarenim životnim prilikama, čak i snovima. Mislim da je za ljudsku vrstu u budućnosti to velika i značajna prednost.

U znataskom smislu, likovi iz mojih priča su često bez imena, ali njhove su biografije dovršene kao i njihovi životni dometi. Prikazati te likove bez neke sumnje ili tajne bilo bi iskreno ali i umjetnički nedorečeno. Tu sam imao najviše nedoumica – do kojeg trenutka slijediti stvarnost, koji je to prelomni trenutak u nečijoj sudbini, kako vidjeti jedan život iz druge vizure. Pitao sam se kada u priči dopisati nešto nestvarno i nedoživljeno, da li izmišljeno može da prethodi jednom životu ili kako može na njega da utiče. Gdje su granice priče a gdje pamćenja? I to je predivna igra za koju je nekada dovoljno biti u kolima ispred supermarketa i posmatrati sve te drage ljude koji prolaze.

A onako na prvu loptu, autori koji su provinciji dali auru neponovljivog su Čehov, Andrić, Rejmond Karver i Džon Stajnbek. Ali bilo bi nepošteno iz jugoslovenske književnosti ne pomenuti Isidoru Sekulić i Radovana Belog Markovića.       

Priče iz zbirke „Božji dani“ odišu mediteranskim, felinijevskim ambijentom. Koliko su italijanski filmski klasici uticali na Vaše stvaranje, ali i na umjetnički ukus kada ste neka kultna ostvarenja u formativnim godinama gledali u petrovačkom bioskopu?

-Da, pripadam generaciji koja pamti prepune ljetnje bioskopske bašte, ali i ona ledena kina zimi u kojima se u prvim redovima pali cigareta. Ta srećna generacija je i po nekoliko puta gledala iste filmove, ulazila nekim istim trikom bez kupovine karte i nonšalantno komentarisala ono što nudi ekran sa pokretnim slikama. Ta moja generacija izgrađivala je svoj pogled na svijet kroz američke i evropske filmove, manje kroz filmove iz Rusije, najmanje kroz filmove sa drugih kontinenata. Uz rokenrol i neke famozne knjige, filmovi su bili premisa za stvaranje jednog šarenog, komotnog i naivnog „duha vremena“ u drugoj polovini prošlog vijeka. Mi smo žudili za tim novim duhom i bezgraničnom pozitivnom energijom koja struji oko nas. S toga je posve normalno što smo, u konačnom, bili kao omađijani – zavedeni, promijenjeni i neodgovorni. Ali stekli smo fantastična saznanja i odličan ukus kada se radi o muzici i filmovima.

E sad, nama u našoj tipičnoj mediteranskoj provinciji, prirodno, talijanska masovna kultura ponudila je baš sve u tim godinama. To je bila raskošna, šarena, neuhvatljiva lakoća života, besprijekorna moda, zarazna muzika sa radio-stanica, šarmantni filmovi u bioskopu, smijeh i optimizam. Sagledavajući sa pristojne distance taj uticaj na moj grad, potrebno je bilo da u svoje priče unesem fantastične trenutke te lakoće života. Zato se u pričama pominju hitovi sa festivala u San Remu, komične i bizarne filmske storije, miris novih farmerki iz Barija. To je bila realnost toga doba, jedan veliki disko klub sa stvarnim ljudima i događajima. Talijanski šmek obojio je sjećanje bar koliko i one „božje dane“ u srećnim vremenima.

A vremenom, odgledavši toliko dobrih talijanskih filmova, izuzetnih po svemu, shvatio sam da smo u našem malom mjestu nekada živjeli strašno dobrim životom. I shvatio sam koliko je onaj famozni „duh vremena“ razdijeljen među sve ljude. I samo ga treba pomirisati.   

Kako bi, hipotetički, izgledale priče o Petrovcu iz današjeg vremena, i koliko bi se razlikovale u odnosu na Petrovac šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih?

-Priče o današnjem Petrovcu bi se nesumnjivo razlikovale, što svakako ne znači da ne bi imale svoj šarm, napetost i svoje tajne. Ali to je bitno drugačiji kontekst od onog iz mojih priča – zamršeniji, sa višestrukim identitetom, svrsishodniji i koncipiran kao vrijeme odluka.

Dok moje priče iz knjige govore o nedovršenom vremenu, savremene priče bi govorile o nedovršenom pojedincu. To uviđam kao najveću razliku.

Da li radite na nekom novom rukopisu i da li će to opet biti zavičajna tematika?

-Jedini posao za koji smatram da dobro radim jeste pisanje. Možda ne zvuči skromno, ali je vremenom pisanje postalo moj potpuni i zaokruženi identitet. Pa zato je odgovor na ovo pitanje jednostavan – radim stalno i neću prestati. Zamršene zagonetke zavičaja ostavljam nezavršenim.

Planirate li promocije nove knjige i kada će se one dogoditi?

-„Božji dani“ će poslije ljeta biti promovisani baš onako kako i treba – s juga na sjever, od Petrovca i Podgorice do Beograda, a onda zapadno i istočno, od Mostara i Hvara do Bara.