Lična ispovjest glumca Marka Janketića, predstava „Mrki, nisam ti ispričao“ o posebnoj vezi oca i sina

„Žan Pol Sartr kaže da muškarac postaje muškarac onda kada mu umre otac. To je teza. Mene je teško pogodilo odlazak oca, bio sam veoma vezan za njega i dosta toga jeste ostalo nedorečeno. Na kraju krajeva, u mnogim slučajima u našim životima ne stignemo da ispričamo i kažemo sve što je potrebno. A onda, tek kada bude kasno, shvatimo da smo propustili neke šanse“, kazao je Janketić dodajući da je pozorište za njega jedan vid terapije. Ovim riječima je glumac Marko Janketić otvorio srce u Baru nakon predstave„Mrki, nisam ti ispričao“.

Predstava „Mrki, nisam ti ispričao“, autora i izvođača Marka Janketića, odigrana je u okviru pozorišnog programa 39. festivala „Barski ljetopis“. Umjesto klasične pozorišne forme, publika je pratila ličnu ispovijest sina koji nastavlja prekinuti razgovor sa svojim ocem Mihailom Mišom Janketićem. Predstavu je režirala Anđelka Stević Žugić u saradnji sa Nikolom Zavišićem, a tekst i Markove lične priče dramaturški je oblikovao pisac i scenarista Dejan Stojiljković.

Na sceni, za kafanskim stolom, uz pratnju benda u sastavu Mario Dimitrijević (gitara), Ognjen Marković (bubnjevi), Lav Vozlić (bas gitara), Filip Mirković (klavijature). Janketić govori o odrastanju, glumačkom pozivu, roditeljstvu, životnim dilemama, trenucima koje nije stigao da podijeli sa ocem. Na emotivnu ispovijest nadovezuje se i Markovo izvođenje poznatih narodnih i zabavnih pjesama u novim aranžmanima što je publika ispratila dugotrajnim aplauzom i ovacijama.

Janketić je nakon predstave kazao da Bar uvijek doživljava punog srca, jer ga vežu uspomene iz djetinjstva kada je sa ocem, proslavljenim glumcem, dolazio na „Barski ljetopis“.

„Moj pokojni otac je radio predstave, počevši od ’Hasanaginice’ 1995, pa ’Jakov grli trnje’ i ’Dvije kristalne čaše’. Tu sam imao priliku da rastem uz probe i da gledam proces stvaranja divnih predstava u fantastičnom ambijentu u Baru ali i na tvrđavi, u Starom gradu. Bar doživljavam sa nostalgijom i nekim sentimentom, ali i sa osjećajem odgovornosti jer sa svoje 43 godine, prvi put nastupam u okviru ’Barskog ljetopisa’ pred publikom i posebno mi je drago što je tema priča o mom Miši koji je ovdje dosta radio“, emotivan je Janketić.

Osvrnuvši se na reakciju publike, priznao je da pred svako izvođenje osjeća tremu, ali da je barska publika vrlo brzo uspostavila posebnu vezu sa predstavom.

„Jesam tremaroš, mada ne patološki, ali uvijek imam bojazan hoće li sve biti kako treba. Neki bi rekli da sam odgovoran i meni se to dopada. U početku sam imao utisak kao da se još uvijek upoznajemo, analiziramo, ali onda smo se opustili, ušli u neku komunikaciju, sve je išlo svojim tokom i baš sam zadovoljan, a nadam se da je i publika zadovoljna.“

Predstava je nastala kao pokušaj da se nastavi razgovor koji je prekinut smrću oca, velikog glumca Miše Janketića, a ime Mrki je u naslovu zato što su otac i sin jedan drugog tako zvali.

„Ja bez pozorišta ne mogu. Mogu bez filma, bez televizije, ali bez pozorišta ne. Pozorište nosi jednu vrstu katarze i ilustracije koja se teže postiže na filmu i televiziji. To je preispitivanje i kopanje po sebi. A ovo je posebna terapija jer je u lično ime, jer govorim kao Marko Janketić o svojim problemima, o odnosu sa ocem i, uopšte, o svojoj porodici, tako da je to i neka vrsta ispita za mene. Imao sam želju da probam da to izguram. U početku sam mislio da će biti pretenciozna, ali ispostavilo se da su to univerzalne teme i da svako u njima može da se pronađe. Ja ne pričam o svom ocu kao o glumcu, pričam u njemu kao o svom tati. Čini mi se da publika to prepoznaje.“

Govoreći o formatu predstave koji objedinjuje muziku, pripovijedanje, poeziju i glumu, objasnio je da je takva forma proizašla iz odnosa koji je imao sa ocem.

„Volim da zapjevam, volim i poeziju. Poezija i muzika su najesencijalnije umjetnosti. Ništa tako brzo, intenzivno i jasno ne dopre do čovjeka u emocionalnom kontekstu kao što to uradi muzika, kao što to učini poezija. I Miša je volio dobru poeziju, volio je dobru muziku, voljeli smo da zajedno čitamo poeziju, da analiziramo pozorišne predstave, filmove i da slušamo muziku. Bilo je tu nekih oštrih polemika, nismo se uvijek slagali, ali to je nešto što nas je vezivalo, bile su to naše teme, zato sam ja i smatrao da je logično da to što su bile naše teme postane forma i neka vrsta žanra te naše priče.“

Na pitanje o fizičkoj zahtjevnosti predstave, kroz osmijeh je odgovorio da mu kondicija za sada ne predstavlja problem, iako su prve probe i izvođenja bili veoma iscrpljujući.

„Tokom premjere, prve reprize i prvih par igranja, dok nisam osvojio ovaj teren, nisam baš tako vješto raspoređivao energiju i snagu, a sad polako sve dolazi na svoje“, zaključio je Marko Janketić.